ASHABI ALLAHOVOG POSLANIKA

ASHABI ALLAHOVOG POSLANIKA Hilmi Ali [a ban Sarajevo, 2001-1422. G.H.

EBU-BEKR ES-SIDDIK, R.A. NJEGOVO IME I PORIJEKLO Ime mu je Abdullah, sin je Osmanov, a on Amirov, a on Amrov, a on K abov, a on S adov, a on Tejimov, a on Murreov, a on K abov, a on Lueja et-tejjimija. Ocu mu je bio nadimak Ebu-Kuhafe. Njegova dobrostiva mati bila je Selma, k}i Sahra ibn Amira ibn K aba ibn Hasana ibn Tejima ibn Mure. Bila je k}i Ebu-Kuhafinog amidè. Ebu-Bekr je bio pripadnik ugledne porodice plemena Kurej{, koja je uìvala zna~ajnu ulogu u Meki. Mekanska plemena me u sobom dijelili su zaduènja i obaveze i brinuli se oko K abe i odràvanja harema. Tako je porodica Abdul-Menafa imala du`nost da napaja i hrani hadìje. Porodica Abdud-Dara imala je obavezu da ~uva K abu, da predaje ratnu zastavu vojskovo i u ratu Kurej{ija sa drugim plemenima i da u~estvuje u dogovoru oko svih bitnih pitanja koja su se ticala mekanske zajednice. Vo stvo nad konjicom i zapovijedni{tvo u ratu imala je porodica Benu-Mahzum, odakle vodi porijeklo Halid ibn Velid. Pleme Tejm ibn Murre preuzelo je na sebe ulogu u rje{avanju pitanja oko krvarine. Kad je za{ao u muèvno doba, Ebu-Bekr je na sebe preuzeo ulogu poglavara svoga plemena. Njegovo pleme imalo je vrlo visok poloàj me u ostalim arapskim plemenima. Kada je Munzir ibn Maus-Sema, kralj Hire, htio da uhapsi i presudi Imru ul-kajsu ibn Hadèru el-kindiju, uto~i{te pred Munzirom na{ao je kod Mua lla et-tejmijja, koji je tad izrekao stihove: Imru ul-kajs ibn Hadèr, smiri svoju nutrinu, Benu -Tejm, ona svojom svjetlo{}u razgoni pomr~inu. Od tog doga aja pleme Benu-Tejm postalo je poznato pod nazivom Svjetiljka u tami.

10 Ashabi Allahovog Poslanika LI^NOST Ebu-Bekr isticao se lijepom vanj{tinom, dobrim ahlakom (moralom), u sebi je posjedovao sve osobine muèvnosti. Njegov fizi~ki izgled odisao je prijatno{}u i elegancijom. Bio je svijetle puti, visok i vitka stasa, suhonjava lica i upalih o~iju, visoka ~ela, tijelo mu je zra~ilo snagom i ~vrstinom. @ivio je ugodnim ìvotom, bio je prijatan sagovornik i imao je blagu narav. Bija{e razborit, inteligentan i iskren. Razlikovao se od svojih vr{njaka u plemenu, kao i od ostalih mekanskih mladi}a. Nikad nije pio alkohol, ni u dàhilijetu, a, naravno, ni u islamu. U njegovom ìvotu nije bilo lakrdija i besramnosti, kao {to je bilo kod njegovih vr{njaka. Ebu-Bekr, r.a., bio je tragalac za znanjem, pa je to doprinijelo da postigne visok stupanj naobrazbe i kulture. Znao je ~itati i pisati. Poznavao je situaciju koja je vladala me u Arapima, znao je njihovo porijeklo i historiju. Pamtio je rodoslov Mekelija, pa su ga ljudi posje}ivali uìvaju}i u njegovom dru{tvu, znanju i rasu ivanju kojim je vladao. Ibn - Hi{am ga opisuje u svojoj knjizi Sire nebevijje rije~ima: Ebu-Bekr, r.a., bio je omiljen ~ovjek u svom narodu. Ljubazan i jednostavan. Najbolje je poznavao rodoslov Kurej{ija i tome je podu~avao druge, a znao je i ostale stvari u vezi s Kurej{ijama, bile dobre ili lo{e. Bio je lijepog ahlaka i velikog ugleda. Ljudi iz njegova naroda dolazili su mu i bili prisni s njim iz vi{e razloga: zbog njegova znanja, zbog njegovog po{tenog trgovanja i da bi uìvali u njegovu dru{tvu. Ebu-Bekr, r.a, upustio se u trgovinu i ostvario veliki uspjeh. Trgovao je odje}om i platnom, a to je posao koji zahtijeva istan~an ukus i osje}aj u izboru kvaliteta materijala i lijepo opho enje s ljudima. Pored svih ovih svojstava u sebi je nosio odlu~nost, sposobnost planiranja i nepokolebljivost u svojim stavovima. PRIMANJE ISLAMA Ebu-Bekr uspio je na polju trgovine i zaradio je ogromno bogatstvo. Stekao je dva stada kamila i ovaca, {to je bila odlika bogata{a Meke u to vrijeme. Stanovao je u oblasti koju su naseljavali trgovci i bogata{i. U blizini je stanovala i Hadidà bint Huvejlid, Ummul-mu minin, (Majka vjernika), èna Allahova Poslanika, a.s. Tu je Ebu-Bekr upoznao Muhammeda ibn Abdullaha i kod njega uo~io potpuna svojstva u njegovom vladanju i opho enju. Po~eo je da se druì s njim i postao mu najbolji prijatelj.

Ashabi Allahovog Poslanika 11 Izgleda da je pribli`no ista starosna dob u~inila da prijateljstvo izme u njih postane toliko jako da ga nije moglo prekinuti ni{ta osim smrti. Bio je mla i od Poslanika, a.s., dvije godine i nekoliko mjeseci. Nakon {to je Allah, d`.{., spustio Svoju Objavu Muhammedu, a.s., i u~inio ga Vjerovjesnikom koji }e upu}ivati ljude na pravi put, i odabrao ga za Svoga Poslanika, koji }e razglasiti Njegove poruke, Poslanik se prisjetio svog prijatelja, njegova zdravog i brzog rasu ivanja i razumijevanja. Izloìo mu je na~ela islama, a Ebu-Bekr, r.a., nije oklijevao nijednog trenutka da prihvati Vjeru Istine, niti je posumnjao u ono {to mu je kazao Muhammed, a.s. Pripovijedao je Ebu-D` afer es-semin prenose}i od Junusa ibn Bekira, a ovaj od Ibn- Ishaka, a ovaj od Muhammeda ibn Abdurrahmana ibn Abdullaha ibn Husajna et-tejmija da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: Nikog nisam pozvao u islam, a da nije sa~ekao, oklijevao i razmatrao, osim Ebu-Bekra koji se nije ni dvoumio niti oklijevao; ~im sam mu spomenuo islam, odmah ga je prihvatio. EBU-BEKR KAO ASHAB Ebu-Bekr nije bio obi~ni musliman koji je samo vjerovao u poslani~ku misiju, nego je na svoja ple}a preuzeo ulogu u daljnjem {irenju islama. Imao je prijatelje koji su bili pronicljivi i razumni poput njega, te ih je pozvao da prihvate islam i da odbace nevjerovanje i bilo kakav vid oboàvanja ne~eg drugog osim Allaha, d`.{. Njegovom pozivu su se odazvali ljudi koji su svojim islamom prednja~ili nad ostalima. Me u njima su: Osman ibn Affan, Abdurrahman ibn Avf, Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn Avvam, S ad ibn Ebu-Vekkas, Ebu-Ubejde ibn Dèrrah, i mnogi drugi vrijedni i ~estiti ljudi iz Meke. Ebu-Bekr, r.a., nije se zadovoljio samo pukim pozivanjem u islam nego je u taj poziv zaloìo i sebe, i svoj imetak, i sve {to je posjedovao na ovome svijetu. Kurej{ije koje nisu bile zadovoljni vjerom koja poziva na odbacivanje kipova, promjenu obi~aja i osobenosti, vjerom koja {iri pravednost, mir i jednakost za sve ljude, sve svoje snage uloì{e da sprije~e njeno {irenje i napredak. Zastra{ivanje i maltretiranje prvih muslimana smatrali su jednim od sredstava zaustavljanja i spre~avanja napretka islama. Kurej{ije su po~ele da se suprotstavljaju muslimanima, a naro~ito nemo}nim robovima, koji nisu imali svoje pleme koje bi ih {titilo i branilo od èstokih patnji i mu~enja kojima su bili izloèni. Ovakva situacija nije nimalo uticala na Ebu-Bekra, r.a., koji je uloìo veliki imetak da bi te robove oslobodio jarma ropstva, iz uvjerenja da su ljudi bra}a. Jedanput je, prolaze}i, vidio Bilala ibn Rebbaha, Etiopljanina, kasnijeg mujezina Allahova Poslanika, a.s, poloènog na

12 Ashabi Allahovog Poslanika uàreni pijesak sa ogromnim kamenom na prsima koji mu je stavio njegov gazda. Izgovarao je: Allah je jedan... Allah je jedan... Tada je ponudio da kupi Bilala, a njegov gazda je prihvatio ponudu. Ebu-Bekr, r.a., nakon {to je otkupio Bilala, oslobodio ga je i postao njegov za{titnik. Isto je tako kupio i Amira ibn uhejra, oslobodio ga i povjerio mu na ~uvanje svoje stado. Nije odgovarao na prigovore svoga oca, Ebu-Kuhafe, da razbacuje svoj imetak kupuju}i robove-muslimane i osloba aju}i ih, nego je kupio i Zunejru bint Ubejs, Hindiju i njenu k}erku, koja je bila slu{kinja kod Benu Mu emmela. Povodom ovog doga aja je pripovijedao Mejmun ibn Ishak ibn Hasan el-hanefi, prenose}i od Ahmeda ibn Abdul-Dèbbara el-afaridija, a ovaj od Ebu- Muavije ed-darira, a ovaj od A me{a, ovaj od Ebu-Saliha, a on od Ebu-Hurejrea da je rekao: Rekao je Allahov Poslanik, a.s.: Ni~iji mi imetak nije koristio kao imetak Ebu-Bekra. Tad je Ebu-Bekr, r.a., rekao: A kome ja i moj imetak pripadamo ako ne tebi, Allahov Poslani~e? Ebu-Bekr nije bio po{te en mu~enja kao {to nije bio po{te en ni Poslanik, a.s., ali bi uvijek, kad bi vidio da Kurej{ije mu~e Allahova Poslanika, stao ispred njega, izlaù}i se opasnosti po vlastiti ìvot da bi ga za{titio. Jedanput su Kurej{ije, dok su sjedili u jednoj odaji, ugledali Poslanika kako klanja kraj K abe.taj im se prizor nije svidio, te izme u njih ustade Ukbe ibn Ebi-Muajt, pri e Resulu s le a i omota mu svoj ogrta~ oko vrata, namjeravaju}i da ga udavi njime. Tad je nai{ao Ebu-Bekr i vidjev{i {ta radi Ukbe, pritr~ao mu, uhvatio ga oko pasa i jakim trzajem, kojim ga je oborio na zemlju, odvojio od Allahova Poslanika, a.s. Taj dan je Poslanik podnio dosta muke od Kurej{ija koji su ga udarali ~ime su god stigli. On ih je upitao: Zar ho}ete da ubijete ~ovjeka koji kaè: Moj Gospodar je Allah, i koji vam je mnoge o~igledne dokaze donio? Veli~anstveni su bili potezi Ebu-Bekra, r.a., i oni su doprinijeli u~vr{}ivanju islama. Jedan od najpoznatijih jeste doga aj nakon Isr a i Miradà. Poslanik, a.s., pri~ao je Mekelijama kako ga je Allah, d`.{., no}u prenio iz Meke do Mesdìdul-Aksa, te da je tu klanjao, a potom bio uzdignut na nebesa. Mnogobo{ci su ismijavali ovu pri~u, a crv sumnje po~eo je nagrizati i neke od muslimana, te su zapitkivali: Bogami, ~udna stvar. Tako mi Allaha, jednom karavanu potrebno je mjesec dana da ode do [ama i isto toliko da se vrati, pa kako je Muhammed, a.s., mogao da ode tamo i da se vrati u Meku, za jednu no}? Mnogi od onih koji su primili islam uznevjerova{e, a mnogi su se kolebali. Oti o{e kod Ebu-Bekra, poznavaju}i njegovo vjerovanje i prijateljstvo s Muhammedom, a.s. Spomenuli su mu pri~u o Isr au, a Ebu-Bekr im je, u ~u enju koje ga je obuzelo, rekao: Vi laète na njega! Oni su odgovorili: Ne laèmo! Eno ga kod K abe pri~a o tome. Tad je Ebu-Bekr, rekao: Tako mi Allaha, ako je to on rekao, onda je istina. On me obavje{tava da }e mu do}i vijest

Ashabi Allahovog Poslanika 13 sa nebesa od Allaha, d`.{., u nekom od trenutaka no}i ili dana, pa mu vjerujem, a to je ve}e od onoga ~emu se ~udite. Kada je do{ao do K abe, Ebu-Bekr ~uo je Poslanika, a.s., kako opisuje Mesdìdul- Aksa, a on je ve} prije obi{ao taj mesdìd, pa kad je zavr{io s opisom, rekao je: Istinu si kazao, Allahov Poslani~e! Od tog dana Poslanik, a.s., prozvao ga je Es-Siddik (iskreni). Veza izme u Poslanika i Ebu-Bekra poja~ala se, postado{e privrèni i bliski jedan drugome tako da je Poslanik, a.s., rekao za njega: Da sam me u ljudima htio uzeti nerazdvojnog prijatelja, sigurno bih uzeo Ebu-Bekra. Nego vjera, druènje i bratstvo dok nas Allah, d`.{., kod Sebe ne sastavi. 1 Kada je bila druga zakletva na vjernost kod Akabe, Poslanik je naredio muslimanima da se presele iz Meke u Medinu, a on }e do}i za njima kada mu Allah, d`.{., da naredbu. Tako u Meki od muslimana ne ostade niko, osim onih koji su bili sprije~eni da u~ine hid`ru i onih koji su bili slabi i nemo}ni. Pored njih ostali su Ebu-Bekr i Alija ibn Ebi-Talib, neka je Allah zadovoljan njima obojicom. Ebu-Bekr je tada pitao Allahova Poslanika da mu dozvoli da i on u~ini hid`ru, pa mu je Poslanik rekao: Ne ùri, mo`da ti Allah dadne saputnika. Ebu-Bekr, r.a., àrko je èlio da mu Allah, d`.{., u~ini Poslanika saputnikom, a Resulullah je, rekav{i saputnik, upravo mislio na sebe. Kupio je dvije jahalice, sklonio ih kod sebe i hranio ih. Nadaju}i se da }e mu dru{tvo (u hid`ri) praviti Allahov Poslanik, a.s. Poslanik je imao obi~aj da posje}uje Ebu-Bekra jednom dnevno: ili ujutro, ili nave~er. Jednog dana do{ao je kod Ebu-Bekra u podnevsko vrijeme, vrijeme u koje nikad prije nije do{ao, pa kad ga je vidio, Ebu-Bekr je rekao: Poslanik je do{ao radi ne~eg vrlo va`nog. Allahov Poslanik mu re~e: Allah, d`.{., mi je dozvolio izlazak (iz Meke) i hid`ru! Je li zajedno, Allahov Poslani~e?, upita Ebu-Bekr. Da, zajedno, odgovori mu Resulullah. Niko nije znao za Poslanikov izlazak, osim Ebu-Bekra, njegovih dvaju k}eri: Esme i Ai{e, sina mu Abdullaha i Alije kome je Poslanik naredio da ostane u Meki kako bi mogao vratiti zaloge ljudima koje su oni bili povjerili Resulullahu. Dva prijatelja iza{li su na stra`nja vrata i uputili se prema Sevru, pe}ini izvan Meke. Abdullaha ibn Urejkit, koji je bio mu{rik, unajmili su da im bude vodi~ do Medine i da im dovede deve u vrijeme i na mjesto o kojem ga obavijesti Ebu-Bekrov sin Abdullah. Kada su do{li do ulaza u pe}inu Sevr, Ebu-Bekr, r.a., u{ao je prvi u nju kako bi se uvjerio da u pe}ini nema ni{ta (zmija ili akrepa). Pa, ako bi slu~ajno {ta bilo, on bi se `rtvovao da

14 Ashabi Allahovog Poslanika za{titi Poslanika. I Muhammed, a.s., u{ao je u pe}inu i u njoj proboravi{e tri dana. Tokom tog vremena Abdullah, Ebu-Bekrov sin, dolazio im je no}u i obavje{tavao ih o najva`nijim stvarima koje su se de{avale kod Kurej{ija. Kada bi Abdullah oti{ao, dolazio bi Amir ibn uhejr i dogonio stado ovaca pred pe}inu, pomuzao bi ih i mlijeko dao Poslaniku i Ebu- Bekru, a zatim bi uklonio tragove koje je Abdullah ostavljao. Esma bint Ebu-Bekr donosila im je hranu i to tako {to bi je stavila u prega~u koju bi vezala ispod prsa a zatim preko nje stavljala pojas. Od ovog doga aja prozvana je Esma sa dva pojasa. Nakon svega, Allah im je omogu}io odlazak u Medinu. Kada se Poslanik, a.s., u~vrstio u Medini, otpo~eli su ratovi protiv Kurej{ija, mnogoboàca i jevreja. Ebu-Bekr je bio me u mudàhidima na Bedru, Uhudu, Hendeku, Hajberu, Hudejbiji, pri osvajanju Meke, na Hunejnu i u svim ostalim bitkama. U Medini se Poslanik oènio Ai{om, Ebu-Bekrovom k}erkom, te je tako Allahovom Poslaniku, a.s., postao punac. Ebu-Bekrova odanost Poslaniku i njegovoj misiji nije imala granice. I u Medini je bio onakav kakav je bio i u Meki, nastavljaju}i pozivanje u islam. U pri~i o doga aju koji se zbio izme u Ebu-Bekra i jevreja inhasa, ogleda se veli~ina imana (vjerovanja) kojim je bila ispunjena njegova du{a, i jo{ mno{tvo doga aja osim toga koji to mogu potvrditi. Te{ko je ne za~uditi se, kako li~nost poput Ebu-Bekra, koji je bio poznat po svojoj smirenosti, poniznosti i dobro}udnosti, moè se pretvoriti u ~ovjeka punog srd`be i èstine koji udara na Allahove neprijatelje koji poku{avaju na{tetiti islamu... To je ~inila vjera u Allaha Uzvi{enog. Jevreji su, u po~etku, planirali da }e mo}i pridobiti muslimane iz Meke, kao saveznike protiv Evsa i Hazredà (plemena koja su ìvjela u Medini i njenoj okolici). Kada im je plan izmakao iz ruku i kad su uvidjeli da su nemo}ni da zavade muhadìre i ensarije, po~eli su ~initi spletke protiv muslimana i izrugivati njihovu vjeru. Me u jevrejima bio je jedan u~eni sve{tenik po imenu inhas. Oni su se iskupljali kod njega i dogovarali na koji na~in da napakoste muslimanima i izvrgnu ih ruglu. Ebu-Bekr, r.a., jednog dana ode kod inhasa da ga pozove u islam. I jevreji su se bili skupili kod njega. Ebu-Bekr mu re~e: Te{ko tebi inhasu. Boj se Allaha i primi islam. Allaha mi, zna{ da je Muhammed, a.s., Njegov Poslanik i da je do{ao s istinom od Njega. Imate njegov opis u Tevratu i Indìlu. inhas mu, dok mu je na usnama titrao podrugljiv osmijeh, odgovori: Boga mi, Ebu-Bekre, mi nismo siroma{ni u odnosu na Allaha, nego je On siromah u odnosu na nas. Ne obra}amo mu se sa strahopo{tovanjem kao {to se On obra}a nama. Od Njega smo nezavisni, a On je zavisan od nas. Pa da je On nezavisan od nas, ne bi uzajmljivao od nas imetak, kao {to va{ vo a tvrdi. Vama zabranjuje kamatu, a nama je

Ashabi Allahovog Poslanika 15 dozvolio, da je nezavisan od nas,ne bi nam je dozvolio. Kad je Ebu-Bekr vidio da se on izruguje Allahovu Poslaniku i Allahovim rije~ima, nije se mogao suzdràti i silovito je udario inhasa u lice govore}i: Tako mi Onoga u îjoj je ruci moja du{a, da nije ugovora izme u vas i nas, odsjekao bih ti glavu, o Allahov neprijatelju. PRVI HALI A Prvih dana rebiul-evela, jedanaeste godine po Hid`ri, Poslanik se razboli. U ponedjeljak ujutro, dvanaestog rebiul-evela, osjeti pobolj{anje te iza e iz Ai{ine odaje, koja je bila uz samu dàmiju, i ljudima odrà vaz. Zamolio je Allaha, d`.{., da svako dobro podari Usametu ibn Zejdu i naredi mu da po e u rat protiv Bizantinaca, a zatim, od Ebu-Bekra zatraì da predvodi dèmat u namazu. Nakon {to je Poslanik u{ao u Ai{inu odaju, obi{ao ga je Ebu- Bekr da bi vidio u kakvom je stanju, a potom oti{ao ku}i u Seh, koja je bila izvan Medine. Poslanik, a.s., preselio je na ahiret dok je Ebu-Bekr bio u svojoj ku}i, daleko od njega. Glasnik ga je obavijestio o Poslanikovu preseljenju. Oti{ao je odmah do mjesta gdje je bio Poslanik, a.s., i tamo zatekao zbunjene i izgubljene ljude. Omer je govorio ljudima i napadao svakoga onoga koji bi tvrdio da je Poslanik, a.s., umro. Ebu-Bekr je oti{ao do Ai{ine odaje, u kojoj je prekriven leào Allahov Poslanik, a.s. Otkrio je njegovo plemenito lice i ljube}i ga i pla~u}i kazao: Niko divniji od tebe dok si ìv i niko divniji od tebe dok si mrtav. Zatim je iza{ao pred ljude koji su i dalje bili izgubljeni i zbunjeni, sabrao se, i pokazav{i vrhunac samokontrole, rekao: Ljudi, ko je oboàvao Muhammeda, a.s., neka zna da je Muhammed, a.s., preselio, a ko je oboàvao Allaha, pa Allah vje~no ìvi i nikad ne umire. Zatim je prou~io ajet iz Kur ana: Muhammed je samo Poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar bi se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati ne}e Allahu nimalo nauditi, a Allah }e zahvalne sigurno nagraditi. 2 Tim odlu~nim i mudrim rije~ima, Ebu-Bekr, r.a., uspio je smiriti ljude i iz njihove smetenosti vratiti ih u stvarnost. Poslije toga je u{ao s Alijom, r.a., u Ai{inu odaju kako bi obavili pripreme za ukop Muhammeda, a.s. Omer, r.a., sjedio je s Ebu-Ubejdom ibn Dèrrahom, dok su ljudi pri~ali o onom {to se desilo. Bio je zaokupljen mislima - ko }e preuzeti vo stvo nakon Poslanika, a.s.? U tom je trenutku upu}en poziv ensarijama da se saberu na mjestu zvanom Sekife beni Saide. Sa njima je bio S ad ibn Ubade, poglavar Hazredà, pripremaju}i se da, kao nasljednik Resulullaha, a s., od ljudi primi zakletvu na vjernost. Govorio je ensarijama: O ensarije! Moète se di~iti svojim ranim primanjem islama i

16 Ashabi Allahovog Poslanika vrijednostima koje ne krase ostale Arape. Doista je Muhammed, a.s., vi{e od deset godina bio me u svojim narodom, pozivaju}i ih da oboàvaju Allaha i da se odreknu idola i kipova, pa mu je malo ljudi povjerovalo. Oni nisu bili u stanju da ga za{tite i potpomognu njegovu vjeru, niti su sebe za{titili od op}e nepravde koja im je nano{ena. Kada vam je va{ Gospodar htio ukazati po~ast, odlikovao vas je Svojom plemenito{}u i blagoslovom, te vas po~astio vjerovanjem u Njega i Njegova Poslanika. Za{titili ste njega i njegove ashabe, pomogli njegovu vjeru i borili se protiv njegovih neprijatelja. Bili ste èstoki prema onima koji su bili u neprijateljstvu s njim izme u va{ih saplemenika, a nemilosrdni prema neprijateljima koji nisu bili od va{ih. Kada su se Arapi, i milom i silom, pokorili Allahovoj odredbi, prepustili vo enje ponièni i poraèni, i kada vam je Allah pomo}u Svoga Poslanika pot~inio zemlju, kada su se Arapi zbliìli pod uticajem va{e sile, Allah mu je uzeo du{u, a on je bio zadovoljan i radostan zbog vas. Traìte svoje pravo jer je ono va{e, a ne drugih. Kada je glasnik obavijestio Omera {ta se de{ava, on je poslao po Ebu-Bekra, koji je za to vrijeme bio u Ai{inoj odaji. Kada je Ebu-Bekr stigao, obavijestio ga je o onome {to se doga a u Sekifu beni Saide, rekav{i mu: Zar ne zna{? Ensarije su se sakupile u Sekifu beni Saide i namjeravaju da preuzmu hilafet (vo stvo) i ho}e da odrede S ada ibn Ubadu. Najbolje je da se kaè: Jedan od va{ih, jedan od na{ih. Potom se trojica istaknutih ashaba, Ebu-Bekr, Omer i Ebu-Ubade ibn Dèrrah, uputi{e prema Sekifu kako bi upozorili okupljene da temeljito razmisle o rije~ima S ada ibn Ubade, prije nego {to mu daju prisegu i preuzmu hilafet u svoje ruke i tako zavladaju Arapima. Nakon {to su zauzeli mjesta u Sekifi, me u ensarijama, Ebu-Bekr uze da kaè ensarijama, jezikom punim moralne podr{ke, vjerske vrijednosti i upozorenja na opasnost: Arapima je bio potreban ogroman napor da se odreknu vjere svojih o~eva. Allah je odabrao prve muhadìre iz Poslanikova, a.s., naroda da ga priznaju i povjeruju u njega, da sa njim pro u kroz te{ko}e i ustraju na mukama koje su preìvljavali od njihovog naroda, da trpe njihova utjerivanja u la` i podrugivanje od onih koji nisu primili islam. Nisu odustali, iako ih je bilo malo, niti su posustali zbog mr`nje ljudi prema njima, niti su poklekli kada su se svi ujedinili protiv njih. Oni (muhadìri) prvi su koji su po~eli oboàvati Allaha na Zemlji, povjerovali su u Allaha i Njegova Poslanika i oni su mu za{titnici i njegovi su ro aci i stoga su najpre~i da preuzmu Hilafet poslije njega. To im niko ne}e osporiti osim zulum}ara. A vi, o ensarije, niko ne obezvre uje va{e vrijednosti, niti umanjuje va{ ogromni doprinos za dini-islam. Allah vas je u~inio pomaga~ima Svoje vjere i Svoga Poslanika, u~inio je da Hid`ra bude u va{ grad, i od vas su Poslanikove cijenjene supruge i plemeniti ashabi. Poslije prvih muhadìra nikoga ne cijenimo vi{e od vas. Od nas su vladari, a od vas namjesnici. Ni{ta se ne}e odlu~iti, a da vi ne u~estvujete u toj odluci, niti }e se bez vas posti}i ijedan dogovor. Neki èle da nas razjedine i da nam oduzmu vo stvo! Ebu-Bekrov govor zbunio je ensarije i doveo ih u stanje neodlu~nosti. Po~eli su da dublje

Ashabi Allahovog Poslanika 17 razmi{ljaju o ovome. Najzagriènije ensarije po~e{e se dogovarati te izabra{e jednog da odgovori Ebu-Bekru. Ovaj je rekao: Mi smo ensarije, pomaga~i Allahovi, i dio samog islama, a vi muhadìri, vi ste jedna mala grupa koja nama pripada. Ebu-Bekr, r.a., nije htio da ga ostavi bez odgovora te se iznova obrati ensarijama: O ljudi... Mi muhadìri smo prvi primili islam, najplemenitijeg smo roda, prvaci smo me u ljudima, svjetla smo obraza i najmnogobrojniji me u Arapima. Rodbinski smo vezani za Allahovog Poslanika, a.s., primili smo islam prije vas, Allah nas je u Kur anu spomenuo ispred vas rije~ima: Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadìrima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela ~ine}i... Mi smo muhadìri, a vi ste ensarije, vi ste na{a bra}a u vjeri i ortaci u diobi ratnog plijena i vi ste na{i pomaga~i protiv neprijatelja. A sve {to ste spomenuli od va{ih kvaliteta, pa vi ste ih vrijedni. Najzaslu`niji ste da vas se hvali od svih stanovnika Zemlje. [to se Arapa ti~e, nikad ne}e saznati o ovome, osim ovdje prisutnih Kurej{ija. Od nas su vladari, a od vas su namjesnici. Habbab ibn Munzir ibn Dùmuh el-ensari raèsti se i ùstro odgovori Ebu-Bekru. Njegov odgovor naljuti Omera, te ga po~e napadati i prijetiti mu, umalo da ne do e do otvorenog sukoba, ali se umije{a Ebu-Ubejde ibn Dèrrah te se obrati ensarijama: Ensarije, bili ste prvi koji su primili i pomogli (islam), nemojte biti prvi koji (ga) zamijeni{e i ostavi{e! Rije~i Ebu-Ubejde imale su dobar prijem kod nekolicine ensarija. Izme u njih Be{ir ibn S ad ustade i obra}aju}i se svojim sunarodnicima, ensarijama, re~e: Tako mi Allaha, iako smo najvredniji u dìhadu protiv mu{rika, iako smo prethodnici u vjeri, ne èlimo ni{ta drugo osim zadovoljstvo na{eg Gospodara, odanost na{em Poslaniku i zadovoljstvo na{im du{ama.nije nam potrebno da se time uzdièmo nad ostalim ljudima, niti teìmo dunjalu~kim ukrasima, pa, doista, Allah nam osigurava blagodati. Zar nije Muhammed, a.s., iz Kurej{a, i zar nije njegov narod pre~i hilafetu od nas!? Ne dao Allah da me ko vidi da im se ikad protivim zbog toga njihovog poloàja. Bojte se Allaha i ne protivite im se, i ne osporavajte im njihovo pravo. Ebu-Bekr, r.a., iskoristio je trenutak, kada je Be{ir zavr{io, u namjeri da okon~a stvar, pa je ustao i jednom rukom podigao Omerovu ruku, a drugom ruku Ebu-Ubejdea. Zatraìo je od ljudi da dadnu prisegu jednom od njih dvojice. Ali tada Omer uze Ebu-Bekrovu ruku i dade mu prisegu, a potom, i od prisutnih zatraì da urade isto. Prvi od ensarija koji je dao prisegu bio je Be{ir ibn S ad, uzeo je Ebu-Bekrovu ruku i izjavio rije~i prisege. Slijedio ga je Usejd ibn Hudajr, poglavar Evsa, koji je dao svoju prisegu u skladu sa svojim poloàjem. Svi prisutni su, potom, dali prisegu na vjernost Ebu-Bekru, r.a., kao nasljedniku Allahova Poslanika, a.s., osim S ada ibn Ubadea. Poslije ove prisege morala se dobiti prisega i od svih ostalih muslimana. Ebu-Bekr je s pratnjom oti{ao u dàmiju gdje su jo{ uvijek muslimani ~ekali na okupu. Tu su svi dali prisegu. Ebu-Bekr je potom, ustao da bi se obratio prisutnima - to je bio prvi njegov govor, koji je bio vrhunac mudrosti, takti~nosti i postepenosti. Njime je pokazao sebi i

18 Ashabi Allahovog Poslanika ostalim muslimanima koje ciljeve trebaju dosti}i. U tom govoru halifa je rekao: Ljudi... izabran sam da vas vodim, iako nisam najbolji od vas, pa ako budem postupao ispravno, vi me pomozite, a ako budem grije{io, vi me sprije~ite u tome. Istina je emanet. La` je obmana. Slabi} me u vama je kod mene jak sve dok mu ne dam njegovo pravo. Jaki me u vama je kod mene slab kad trebam od njega uzeti ono {to Allah zahtijeva. Narod ne}e ostaviti dìhad na Allahovom putu, a da ne}e biti ponièn; niti }e se razvrat pro{iriti me u narodom, a da ne}e taj narod biti stavljen na ku{nju. Pokoravajte se meni dok se ja budem pokoravao Allahu i Poslaniku, a ako se suprostavim Allahu i Poslaniku, nema mi pokornosti. Ustanite na namaz, Allah vam se smilovao! RAT PROTIV ODMETNI[TVA Nakon Poslanikova, a.s., preseljenja na ahiret, neka od arapskih plemena odmetnu{e se od islama. Halifa se na{ao nasuprot pokreta koji je sadràvao kufr, zabludu i otpadni{tvo, {to je sve prijetilo raspadanju jedinstvenosti muslimana, okupljenih na Arapskom poluotoku, pod zastavom islama. Povodi otpadni{tva bili su razli~iti: neka plemena odbila su davati zekat, htjela su odbaciti vjerske obaveze i vratiti se u dàhilijet, neka su, opet, htjela vlast nad Arapskim poluotokom i vo stvo nad Arapima. Po~eli su se pojavljivati la`ni poslanici koji su lagali i obmanjivali ljude. Neka arapska plemena, od kojih su Abs i Zubajn, htjela su da osvoje Medinu, {to bi bila dobra pozicija za kasnije preuzimanje kontrole i vlasti nad ~itavim poluotokom. Ebu-Bekr, r.a., bio je pripravan u pogledu namjera Absa i Zubajna, naredio je straì da i danju i no}u deùra, a muslimane pozvao da budu u stalnoj pripravnosti za intervenciju. Jedne no}i su otpadnici od vjere navalili na Medinu, ali su im se muslimani oduprijeli i otjerali ih zahvaljuju}i svojoj budnosti. Otpadnici su se povukli do mjesta zvanog Zul-Kassa, u uvjerenju da su prvom navalom na Medinu ostvarili pobjedu koju treba zape~atiti sutradan. Ebu-Bekr, r.a., svojom je pronicljivo{}u doku~io plan odmetnika, te je opremio vojsku i dok je pala no}, krenuo njihovim tragom. Naredio je da se neprimjetno privuku neprijatelju i okon~aju s njima. Nevjerovatnom brzinom, u tami no}i, muslimanske sablje kosile su otpadnike, a odmetnici po~e{e bjeàti na sve strane. Tako je bilo sve do izlaska sunca kad se ostvari prva pobjeda muslimana pod vo stvom novoizabranog halife, r.a. Potom su po~eli pristizati izvje{taji i obavijesti Ebu-Bekru, u kojima su bile informacije o otpadni~kim pokretima u raznim oblastima poluotoka. Na jugu, u Jemenu, Esved el-ansijj uspio je protjerati namjesnike koje je postavio Poslanik, a.s., i zavladati cijelim Jemenom. Na sjeveroistoku, Musejleme ibn Habib el-kezzab proglasio se poslanikom, a oko njega su se okupili njegovi suplemenici iz Benu-Hanife. Bilo ih je blizu ~etrdeset hiljada spremnih za rat.

Ashabi Allahovog Poslanika 19 U plemenu Benu-Esed, Tulejha ibn Huvejlid el-esedi pozvao je narod da odbiju pla}ati zekat. Isto tako, Malik ibn Nuvajre el-jerbu i okupio je svoje saplemenike i priklju~io se vojsci Sedàhete et-taglibijje, koja se proglasila poslanikom i udala za Musejlemu ibn Habiba el-kezzaba. Ebu-Bekr htio je li~no predvoditi muslimane protiv otpadnika, ali istaknuti ashabi, naro~ito Alija, r.a., odgovarali su ga od toga. Abdurrahman ibn Avf traìo je od njega da po{alje vi{e vojske u mjesta u kojima se otpadni{tvo pojavilo. Halifa se sloìo s njihovim prijedlozima. Spremio je jedanaest vojnih odreda, nad svakim je postavio zapovjednika i poslao ga u odre eno mjesto gdje se pojavilo odmetni{tvo. Te vojskovo e i mjesta su: - Halid ibn Velid oti{ao je prema Tulejhi ibn Huvejlidu, u pleme Benu-Esed i prema onima koji su im se priklju~ili iz plemena Tajjia, Absa i Zubjana. Kada zavr{i s njima, trebao se uputiti prema Maliku ibn Nuvejri, vo i otpadnika iz Benu-Temima u Betahu. - Ikrime ibn Ebu-Dèhl oti{ao je prema Musejlemi ibn Habibu el-kezzabu u Jemamu; - [erahbil ibn Husne oti{ao je za Ikrimom sa istim ciljem; - Turejfe ibn Hadìz prema plemenu Benu-Salim i onima koji su bili s njima iz plemena Havazin; - Amr ibn el- As krenu prema plemenima Kada a, Vedi a i Haris; - Halid ibn Seid na granice prema [amu; - El-Ala ibn el-hadremi u Bahrein; - Huzejfe ibn Muhsin el-galefani ode u Dub a, u Omanu; - Arfedè ibn Hersem prema stanovnicima Mehre; - Muhadìr ibn Ebu-Umejj prema Esvedu ibn el-ansijju u San au, a zatim u Hadremevt; - Suvejd ibn Mukarim el-mazin ode prema Tuhami, u Jemen; Potom je Ebu-Bekr, r.a., poslao proglase arapskim plemenima koji su sadràvali slijede}u poruku: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Od Ebu-Bekra, namjesnika Allahovoga Poslanika, a.s., svima do kojih do e ovo moje pismo, bili oni u islamu ili se odmetnuli. Neka je Allahov mir i spas na sve koji slijede Uputu i poslije se ne vra}aju u zabludu i sljepilo. Zahvaljujem Allahu, pred vama, osim Kojeg drugog boga nema. Svjedo~im da je Allah, d`.{., Jedan, da nema druga, i da je Muhammed, a.s., Njegov rob i Poslanik. Potvr ujem da je Istina ono s ~im je do{ao, a kaèmo da je nevjernik onaj koji to nije~e. Protiv takvih }emo ratovati. Doista je uzvi{eni Allah poslao Muhammeda, a.s., sa Istinom od Njega, svim stvorenjima, kao onoga koji donosi radosne vijesti i opominje, koji poziva Allahu kao svjetiljka koja sija, i da opomene onoga ko ima pameti, i da se obistini govor nad nevjernicima. Allah

20 Ashabi Allahovog Poslanika je uputio Istini onoga ko se odazvao, a Poslanik je napadao onoga ko se odmetnuo, sve dok se ne bi pokorio islamu, milom ili silom. U proglasu je jo{ stajalo: Doprla mi je vijest o odmetanju onih koji su ostavili svoju vjeru, nakon {to su je bili prihvatili, poku{avaju}i prevariti Allaha i zapostaviti Njegova nare enja, da bi udovoljili {ejtanu. [aljem vam odrede vojske sastavljene od muhad`ira, ensarija i onih koji ih slijede u dobru. Naredio sam im da ni protiv koga ne otpo~inju borbu niti da ubijaju, prije nego ga pozovu u islam. Ko im odgovori pozitivno i po~ne raditi dobra djela, bit }e mu primljeno i pomo}i }e mu se, a ko odbije, naredio sam da se protiv takvih bori i da se prema njima nema nikakva obzira. Naredio sam svakom svome izaslaniku da pro~ita ovo moje pismo na svakom va{em okupljali{tu i mjestima gdje se ezan u~i, pa ako muslimani prou~e ezan, i vi ga prou~ite, da bi vas ostavili na miru. Ako ne prou~e ezan, neka muslimani navale na njih. Ako prou~e ezan, neka ih pitaju o njihovim du`nostima, pa ako poreknu (du`nosti), napadnite na njih, a ako prihvate, opra{ta im se {ta je bilo i preuzimaju na sebe sve du`nosti i obaveze. Muslimanska vojska uspjela je da suzbije otpadnike, presudi njihovim vo ama i da svakog otpadnika vrati u okrilje vjere. Neki od tih otpadnika su, nakon {to su se povratili i popravili svoje vjerovanje, zauzeli istaknutu ulogu u historiji islama. OSVAJANJE IRAKA Najve}i plod ratova protiv otpadnika jeste povratak jedinstvenosti na Poluotoku, pod okriljem islama, i pozitivan uticaj na {irenje islama u zemljama koje su kasnije osvojene. Postojale su dvije velike sile koje su okru`ivale Arapski poluotok sa sjeveroistoka i sjevera. Bile su to Perzija i Bizantija. Predio koji se protezao izme u Poluotoka i Iraka, i od Bahrejna pa do obala Perzijskog zaljeva, naseljavali su pripadnici plemena [ejban, a ono je jedan od ogranaka plemena Bekr ibn Vail, koje vodi porijeklo od Reb ie i od Me ida ibn Adnana. Perzijanci su imali vlast nad Bahrejnom i Omanom te su neki od njih za stalno naselili to podru~je. Mnogi od sukoba i nesporazuma koji su se doga ali bili su izme u tih perzijanskih doseljenika i plemena Benu-[ejban. U plemenu [ejban istakao se jedan heroj, Musenna ibn Haris. On je napadao na oblast Sevad u Iraku i redovito se vra}ao sa plijenom. Njegovi podvizi pro~uli su se {irom Poluotoka. Halifa Ebu-Bekr, r.a., razmi{ljao je o direktnim osvajanjima susjednih zemalja kako bi se islam tamo pro{irio. Kada je ~uo o doga ajima i prodorima Musenne u Irak, zapitao se: Ko je ovaj o kojem dolaze vijesti o njegovim podvizima, prije nego o njegovom porijeklu?

Ashabi Allahovog Poslanika 21 Odgovorio mu je Kajs ibn Asim el-minkari, vladar Benu- Temima i rival Benu-[ejbana, kada je prisustvovao {uri (vje}u): Ovaj ~ovjek nije nepoznat niti nepoznatog porijekla niti slabe podr{ke. To je Musenna ibn Haris e{-[ejbani. Musenna je èlio da njegovi prodori poprime oblik op}eg rata pa da dobije halifino odobrenje za njegove planove. Do{ao je u Medinu i sreo se s halifom. Objasnio mu je situaciju i zatraìo od njega dozvolu da otpo~ne otvoreni rat. Rekao je: Postavi me za vo u mog naroda, a od mene je dosta {to }u se boriti protiv Perzijanaca. Ebu-Bekr, r.a., pristao je na to i dozvolio njemu i narodu iz njegovog plemena da otpo~nu sa ratnim operacijama u Iraku. Musenna je bio pronicljiv ~ovjek o pitanju rata. Uvidio je da treba sakupiti veliku vojsku i direktno krenuti u osvajanje Iraka, s tim da u svakoj svojoj pokrajini ostavi dio vojske koji bi je {titio. Poslao je svog brata, Mesuda ibn Harisa, u Medinu do halife i napisao mu: Ako me potpomogne{ i Arapi ~uju za to, svi }e pohrliti da mi se priklju~e i Allah }e poniziti mnogobo{ce. Obavje{tavam te, nasljedni~e Allahova Poslanika, da nas se neprijatelj boji i strahuje od nas. Ebu-Bekr smatrao je da treba pomo}i Musennu s velikim poja~anjem. Tako je i uradio i po~eo je na Irak gledati posebnom pa`njom. @elio je da se Irak osvoji brzo i u cjelosti. Napravio je plan kojim bi se Irak okupirao s dvije strane, s juga i sa sjevera, a dvije skupine vojske bi se sastale u sredini, u glavnom gradu Hiri, prijestolnici arapskih kraljeva iz porodice Menazir, koji su bili postavljeni od Perzijanaca. Za ovo je izabrao dvojicu uglednih vojskovo a, poznatih po hrabrosti, razboritom razmi{ljanju i po znanju vojne strategije. Bili su to: Halid ibn Velid i Ijjad ibn Ganem. Halid se, nakon rata protiv otpadnika, odmarao sa familijom u Enbadù, dok je Ijjad bio u eredu, mjestu izme u Nebadà i Hidàza. Ebu-Bekr napisao je Halidu: Allah ti je omogu}io pobjede, pa kreni u Irak i po~ni od stani{ta stanovnika Sinde i Hinda i nastavi dok se ne sretne{ sa Ijjadom. Lijepo se odnosi sa stanovni{tvom Perzije i onima u njihovoj vlasti. Ijjadu ibn Ganemu je napisao: Idi dok ne do e{ do Musajjeha, odatle u i u Irak s njegovog vrha i nastavi s prodorom dok se ne sretne{ s Halidom. Dopustite onima koji ho}e da se vrate i ne prodirite na silu. Krenite prema Hiri, ko od vas do e prije do nje on je nadre eni onome drugom. Kad se sastanete u Hiri, nakon {to je osvojite i zauzmete perzijske utvrde i uvjerite se da su primili islam, neka jedan od vas ostane kao za{tita i zale ina muslimanima u Hiri; a drugi neka nastavi sa napadima na Allahove i va{e neprijatelje Perzijance u El-Medainu, njihovoj prijestolnici i upori{tu. Borite se protiv njih njihovim oru`jem, traìte pomo} od Allaha i bojte Ga se. Neka vam ahiret bude pre~i od dunjaluka - zaradit }ete oboje! Ne stavljajte dunjaluk ispred ahireta - izgubit }ete oboje! ûvajte se onoga na {to vas Allah upozorava, ostavljanjem grijeha i

22 Ashabi Allahovog Poslanika ~estim kajanjem. Te{ko vama ako budete ustrajavali u grijehu i odga ali s kajanjem. Plan koji je zacrtao Ebu-Bekr, stavio je perzijske snage, koje su bile zapadno od Eufrata, u klije{ta. Ako bi se oni suprostavili jednoj od dvije muslimanske vojske, prijetila im je opasnost od druge koja bi joj ostala za le ima. Halid je odmah po primanju halifinog nare enja, otpo~eo sa okupljanjem i rasporedom vojske te izborom zapovjednika. Krenuo je ubrzanim mar{om kako bi se sastao s Musennom ibn Harisom koji je, halifinom ukazom, potpao pod njegovo zapovijedni{tvo. [to se ti~e Ijjada, on je okupio svoju vojsku i uputio se prema Devmetul-Dèndelu. Halid je, odmah po dolasku u Irak, otpo~eo s osvajanjem. Pobjede su ga pratile u svakoj bici. Poslije svake bitke, Ebu-Bekru bi poslao glasnika s vije{}u o pobjedi, a ovaj bi mu se vra}ao s nare enjem na predstoje}e korake. Halid je osvojio Ebelle, grad kojeg su poslije Perzijanci vratili u svoje ruke. Isti grad je ponovo osvojio Utbe ibn Gazvan, zatim i gradove Mizar, alulidè, Elis, Amaga{ju, Mekar, a na kraju i Hiru. Kada je u{ao u Hiru, stiglo mu je pismo od Ijjada u kojem traì pomo} protiv mnogoboàca u Devmetul-Dèndelu. Odgovorio mu je na poziv, oti{ao i pruìo mu pomo} u napadu na Devmetul-Dèndel, a onda Ijjadu prepustio da u e u grad. Halid se ulogorio u Hiri, od nje je napravio centar za upravljanje vojskom, i tu je napravio planove za osvajanje El-Medaina, prijestolnice perzijskog kralja. Ba{ u to vrijeme Halid ibn Velid primi nare enje od halife Ebu-Bekra da se uputi na rati{te u [am, gdje je bio potreban. OSVOJENJE [AMA Vijesti o osvajanju Iraka do{le su do Ebu-Bekra, r.a., a on je razmi{ljao o slanju vojske u [am, znaju}i da je Allah obe}ao dati pobjedu vjernicima. Kada je osvojena Hira, do{ao mu je [erahbil ibn Hasne sa radosnom vije{}u o pobjedi i petinom ratnog plijena. Nekoliko dana nakon toga [erahbil je do{ao na halifin med`lis (sjednicu) i upitao ga: Nasljedni~e Allahovog Poslanika, zar nisi razmi{ljao da po{alje{ vojsku u [am? Jesam, razmi{ljao sam o tome i nisam nikome ni{ta govorio o svojim mislima. A ti me ne pita{, a da nema{ neki razlog, odgovori halifa. [erahbil mu re~e: Vidio sam te, nasljedni~e Allahovog Poslanika, u snu kako hoda{ iznad ljudi, po tvrdom

Ashabi Allahovog Poslanika 23 i nepristupa~nom terenu, preko brda, po kojima se ina~e ne moè hodati. Nastavio si i}i dok se nisi popeo na jedno visoko uzvi{enje, bio si iznad svih, s tobom su bili ashabi, zatim si se spustio u plodnu dolinu u kojoj bje{e oranica, sela i tvr ava. Rekao si muslimanima: Navalite na Allahove neprijatelje, a ja vam garantujem pobjedu i ratni plijen. Muslimani su onda navalili, i ja sam bio s njima i nosio sam zastavu. Uputio sam se prema jednom selu, oni su u njemu od mene zatraìli da im pruìm sigurnost pa sam ih za{titio. Potom sam do{ao i vidio da si zauzeo ogromnu tvr avu. Allah ti je omogu}io pobjedu, neprijatelj se predao, a ti si sjeo na prijestolje koje ti Allah podari. Zatim bi re~eno: Allah ti je omogu}io pobjedu, pa zahvali svome Gospodaru i budi Mu u pokornosti, a zatim prou~i: Kada Allahova pomo} i pobjeda do u, i vidi{ ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze; ti veli~aj Gospodara svoga hvale}i Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao. Halifa mu re~e: Usnio si! Dobro si vidio i dobro }e biti, ako Allah da. Ebu-Bekr sazvao je {uru da bi se dogovorio. U {uri su bili: Omer ibn el-hattab, Osman ibn Affan, Alija ibn Ebu-Talib, Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn el-avam, Abdurrahman ibn Avf, S ad ibnu Ebu-Vekkas, Ebu-Ubejde ibn Dèrrah, Abdullah ibn Ebu- Evf el-huzami, Seid ibn Zejd te istaknuti muhadìri i ensarije, neka je Allah s njima zadovoljan. Ebu-Bekr je rekao: Neizbrojive su Allahove blagodati, a nagrada je uvijek ve}a od djela. Allahu pripada hvala za ono {to je u~inio od vas, ujediniv{i vas na jedinstvenoj rije~i i popraviv{i odnose me u vama. Uputio vas je na islam i odbio od vas {ejtana napasnika. Nije vam dozvoljeno da Mu pripisujete druga, ili da uzmete drugog boga osim Njega. Arapi su danas jedan narod, sinovi jednog oca i jedne majke. @elim da vas podstaknem na odlazak u [am, u bitku protiv Bizantijaca. Neka Allah u~vrsti muslimane i u~ini Svoju rije~ gornjom, a neka muslimani u tome imaju svoj doprinos. Ko pogine poginuo je kao {ehid, a ono {to ima kod Allaha bolje je za one koji budu dobri. Ko preìvi ìvjet }e da bi branio vjeru i{~ekuju}i od Allaha da mu da nagradu mudàhida, onoga ko se bori na Allahovom putu. Ovo je moje mi{ljenje, pa neka svako izloì svoje. Svaki je po~eo da izlaè svoje vi enje i primjedbe, i da upu}uje savjete. Bila su dva mi{ljenja o tome kako osvojiti [am. Prvo je mi{ljenje bilo da se po{alje velika vojska koja bi otpo~ela osvajanja odmah po dolasku u [am. Drugo mi{ljenje bilo je da se upotrijebi ista taktika u osvajanju [ama, kao {to se upotrijebila u osvajanju Iraka, a to je da se po{alje vi{e skupina vojske koje bi nadirale s vi{e strana, a one bi bile potpomognute dobrovoljcima koji bi bili u njihovoj pratnji. Preovladalo je drugo mi{ljenje.

24 Ashabi Allahovog Poslanika Alija, r.a., tokom ~itave sjednice samo je {utio, Ebu-Bekr se okrenuo prema njemu i upitao ga: [ta ti misli{, o Ebu-Hasane? Alija mu odgovori: Drìm te blagoslovljenim ~ovjekom i tvoj moral je blagoslovljen, pa ako krene{ na njih ili po{alje{ vojsku, s Allahovom pomo}u }e{ pobijediti. Halifa re~e: Allah te nagradio, a odakle ti to? ûo sam Allahova Poslanika, a.s., da kaè: Ova vjera }e pobijediti svakog ko joj se usprotivi, sve dok njeni sljedbenici budu ustrajni. Halifa re~e: Subhanallah! Kako li je dobar ovaj hadis. Obradovao si me, neka tebe Allah obraduje i na dunjaluku i na ahiretu. Pristupilo se pozivanju dobrovoljaca. Okupljena je prva vojska i zapovjedni{tvo nad njom dato je Halidu ibn Seidu, te on na~ini pokret ka [amu. Po{to nije zadovoljio svojim komandovanjem, Ebu-Bekr ga je vratio, a zatim opremio ~etiri odreda vojske i za zapovjednike nad njima postavio: Jezida ibn Ebu-Sufjana, Ebu-Ubejdu ibn el-dèrraha, Mu aza ibn Dèbela i [erahbila ibn Hasnu. Halifa je poslao pismo u Jemen, traè}i dobrovoljce. U Medinu po~e{e pristizati odredi dobrovoljaca, koji su se odazivali pozivu u dìhad. Kada se vojska Jezida ibn Ebu-Sufjana skupila, halifa mu je, kada se pribliìo trenutak polaska, predao zastavu. Jezid je uzjahao svog konja i krenuo. Halifa je i{ao kraj njega, ispra}aju}i ga, pa mu Jezid re~e: Nasljedni~e Allahova Poslanika, ili uzja{i, ili mi dozvoli da sja{em pa da zajedno idemo pje{ice. Mrzim da ja{em dok ti pje{a~i{. Ebu-Bekr re~e: Niti }e{ ti sjahati niti }u ja uzjahati, ja ovo svoje hodanje ra~unam koracima na Allahovom putu. Tako je s njima i{ao oko dvije milje, pa mu je re~eno: Nasljedni~e Allahova Poslanika, bolje ti je da se vrati{. On re~e: Ne! ~uo sam Allahova Poslanika kako kaè: îje se noge upra{e na Allahovom putu, Allah je zabranio vatri da ih prì. Zatim je savjetovao Jezida: Jezide, preporu~ujem ti bogobojaznost i pokornost Allahu, da po{tuje{ Njegove odredbe i da Ga se pla{i{. Kada sretne{ neprijatelja, pa vam Allah dadne pobjedu, nemoj zatajiti ni{ta od plijena i ne skrnavi tijela poginulih neprijatelja, ne iznevjeri i ne budi kukavica. Nemojte ubijati djecu, starce i ène. Nemojte spaljivati palme i o{te}ivati ih, nemojte uni{tavati drve}a koja daju plod i nemojte klati stoku, osim {to je

Ashabi Allahovog Poslanika 25 potrebno da se prehranite. Kada sretnete mnogobo`ce, pozovite ih da izaberu jedno od troje. Ako se odazovu, ostavite ih na miru. Pozovite ih u islam, pa ako prihvate, ostavite ih na miru. Zatim ih pozovite da se priklju~e islamskoj dràvi, a ostave svoju. Ako tako urade, onda im recite da imaju ista prava koja imaju i mudàhidi te da su du`ni {to su du`ni i mudàhidi. Ako prime islam a ostanu u svojoj dràvi, onda ih obavijestite da se ra~unaju kao Arapi muslimani i da je na njima odgovornost koju je Allah propisao za sve muslimane. Takvi nemaju nikakva udjela u raspodjeli ratnoga plijena, sve dok se ne budu borili na Allahovom putu. Ako odbiju ulazak u islam, onda ih pozovite na pla}anje dìzje. Ako prihvate, za{titite ih, a ako odbiju, onda od Allaha traìte pomo} i borite se protiv njih. Allah }e sigurno pomo}i onoga koji pomaè Njegovu vjeru i Njegovog Poslanika. Poslije toga nastavljeno je sa slanjem vojske. Glavni zapovjednik cjelokupne vojske, nakon okupljanja svih njenih odreda, bio je Povjerenik ummeta, Ebu-Ubejde ibn Dèrrah. Jezid je krenuo sa osvajanjima. Gradovi El-Arabe i Ed-Dasin bila su prva dva osvojena grada u [amu. Kada je bizantijski kralj Herakle saznao za pohode muslimana, po~eo je da sakuplja vojsku Bizantinaca i arapskih kr{}ana koji su ìvjeli u njegovom podani{tvu. Ebu-Ubejde je halifi napisao pismo u kojem je stajalo: U ime Allaha Milostivog, Samilosnog. Bizantijci, stanovnici [ama i svi koji su u njihovoj vjeri, skupili su se da bi ratovali protiv nas. Nadamo se ostvarenju Gospodareva obe}anja i Njegovoj pomo}i kao i do sada. @elio sam da te obavijestim o ovome, da vidi{ {ta je ~initi. Neka je selam na tebe. Ebu-Bekr po~eo je razmi{ljati o slijede}em koraku. Vidio je da je ve}ina Iraka osvojena i da je li~nost Halida ibn Velida na rati{tu va`na i neophodna. Napisao mu je pismo u kojem mu nare uje da ode u [am i preuzme komandu nad islamskom vojskom: Putuj s polovicom ljudi dok ne do e{ do Jermuka gdje su okupljeni muslimani. Oni su premoreni. Ostani ustrajan u namjeri i neka te prati dobro i sre}a, Ebu-Sulejmane. Uradi to, a Allah }e ti dati blagoslov. Nemoj se umisliti, pa da strada{ i ponièn bude{. ûvaj se uobraènosti zbog svojih dijela. Allahu pripada blagodat i On daje nagradu i kaznu. Napusti Irak i neka njime upravljaju oni koje si tamo zatekao, zatim nastavi napredovanje s onima koji su do{li s tobom u Irak iz Jemame i onima koji su ti se priklju~ili iz Hidàza. Idi dok ne do e{ do [ama i sretne{ se s Ebu-Ubejdom ibn el-dèrrahom i muslimanima koji su s njim. Kada se sretnete, ti preuzmi komandu. Nad polovicom vojske koja ostaje u Iraku ostavi Musennu ibn Harisa za zapovjednika. Ne osvajaj ono {to ne moè{ sa~uvati. Kada vam Allah omogu}i pobjedu, vrati se sa vojskom u Irak i nastavi sa svojim poslom. Neka je Allahov mir i milost na tebe. Halid je, po naredbi, krenuo ka [amu. Pre{av{i pustinju, osvojio je Tedmir i Karjetejn, poslije toga se sreo s islamskom vojskom i ujedinio je pod svoju komandu. Nakon toga je

26 Ashabi Allahovog Poslanika osvojio Busru u Horanu, zatim Id`nadejn, Damask i Hims. U to vrijeme vr{ile su se obimne pripreme za najve}u bitku u historiji Islama - Bitku na Jermuku. PRESELJENJE NA AHIRET Dok su se muslimani spremali za Bitku na Jermuku, Halifa, r.a., razbolio se takvom bole{}u da ga ona veza za postelju tako da nije mogao izlaziti iz ku}e petnaest dana. Za to vrijeme naredio je Omeru, r.a., da predvodi ljude u namazu. Ai{a i Abdurrahman ibn Ebu-Bekr, r.a., prenose da se Ebu-Bekr jednog hladnog dana okupao i to je prouzrokovalo groznicu, koja ga je oborila i vezala za postelju. Tokom ~itave bolesti razmi{ljao je o situaciji i stanju muslimana. Razmi{ljao je {ta }e biti poslije njegove smrti. Zovnuo je Osmana ibn Affana i rekao mu da zapi{e slijede}i tekst: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo su rije~i Ebu-Bekra ibn Ebu-Kuhafe u zadnjim trenucima njegovog ìvota na dunjaluku, napu{taju}i ga i pribliàvaju}i se ìvotu ahireta, na kojem }e svaki nevjernik povjerovati, svaki grje{nik se uvjeriti i svaki laàc istinu progovoriti. Ostavljam vam kao svoga nasljednika Omera ibn el-hattaba, r.a., pa ga slu{ajte i pokoravajte mu se. Ako bude pravedan, to je moj sud o njemu i ono {to ja znam o njemu, a budu}nost ne poznajem. Zalimi }e sigurno saznati {ta su pripremili! Neka je na vas Allahov mir i milost. Ebu-Bekrova bolest pogor{ala se i po~eo je preìvljavati smrtne muke. Njegova k}i Ai{a, koja je sjedila kraj njega njegovo je stanje opisala stihovima pjesnika Hatima: Tako ti ìvota, {ta vrijedi bogatstvo mladi}u. Onoga dana, Kad se prsa stegnu i zahrop}u. Otac ju je pogledao ljutitim pogledom, a zatim rekao: Nije tako, Ummul-mu minin, nego: kad do e posljednji izdisaj, od njega ne moè{ pobje}i. Zadnje {to je Ebu-Bekr, r.a., izgovorio bilo je: Gospodaru, usmrti me kao muslimana i u~ini me od dobrih. Umro je u ponedjeljak, dvadeset prvog dùmadel-ahira, trinaeste godine po Hid`ri, u {ezdeset tre}oj godini ìvota. Umro je nave~er, nakon zalaska sunca, a ukopan je iste no}i. Njegova èna Esma bint Umejs ga je ogasulila. Prenesen je na postelji na kojoj je prenesen i Poslanik, a.s., i ukopan je u njegovoj blizini, u odaji njegove k}erke Ai{e, neka je Allah, d`.{., zadovoljan s njom.

Ashabi Allahovog Poslanika 27 Alija, r.a., opisao ga je rije~ima: Allah ti se smilovao, o Ebu-Bekre. Allaha mi, bio si prvi koji je primio islam, naj~istijeg vjerovanja i najja~eg uvjerenja. Bio si najbogatiji, najvi{e si pazio Poslanika, a.s., ~uvao si islam i njegove sljedbenike. Po moralu, vrijednosti i uputi, bio si najsli~niji Poslaniku. Neka te Allah nagradi dobrom zbog islama, Poslanika i svih muslimana. Vjerovao si Poslaniku kada su ga svi u la` utjerivali i pomogao si ga imetkom kada su drugi {krtarili. Bio si s njim kad su drugi zaostajali. Allah te je u Svojoj Knjizi nazvao Iskreni. Rekao je: Onaj koji je do{ao s Istinom i onaj koji je to potvrdio..., opisuju}i Poslanika, a.s., i tebe. Allaha mi, branio si islam i bio nesre}a za nevjernike. Tvoji dokazi nisu ni{tavni niti ti je oslabila pronicljivost, niti ti je du{a kukavna. Ti si poput planine koju ne pomjeraju oluje niti ru{e gromovi. Bio si, kao {to kaè Poslanik, a.s., slabog tijela, jake vjere, skroman, ali veli~anstven kod Allaha, ugledan i po{tovan kod vjernika. Nikome nisi zavidio. Slabi} je bio kod tebe jak, a jaki je bio slab, sve dok pravo slabijeg ne bi uzeo od ja~eg. Neka nam Allah ne uskrati nagradu koju si ti dobio i neka nas ne odvede u zabludu poslije tebe. Kako je Ebu-Bekrova smrt zanijemila Omera, on ga je opisao naknadno kad je u{ao kod njega: O nasljedni~e Allahova Poslanika, zaduìo si narod poslije sebe te{ko}om i odredio im tegobu. Te{ko je sti}i i pra{inu za tobom, a kamo li tebe dosti}i! [to se ti~e njegove k}erke Ai{e, radijallahu anha, opisala ga je rije~ima punim samilosti, dobrote i blagosti prema roditelju, i rije~ima potpune pokornosti Allahovoj odredbi: Allah ti je osvijetlio lice, babo moj, a tvoj trud je pohvalio. Bio si nezainteresiran za dunjaluk, okre}u}i se od njega, a za ahiretom si ùdio, ùre}i njemu. Zar nije najve}a nesre}a, poslije gubitka Poslanika, a.s., gubitak tebe, i zar nije najteì udarac, poslije preseljenja Poslanika, gubitak tebe. Allahova Knjiga nam obe}ava da ako budemo strpljivi zbog tebe, Allah }e nas nagraditi. Nadam se od Allaha radi mog sabura zbog gubitka tebe sastanaku s tobom i traìm oprost za tebe. Allahovim selamom oprostio si se od ovog ìvota, ~ist od mr`nje i od pogrdnosti. VRLINE EBU-BEKRA Ebu-Bekr svojim je vrlinama, dobrim djelima i veli~anstvenom ulogom ostavio veliko nasljedstvo u izgradnji islamske imperije. U vremenskom periodu koji nije bio ve}i od dvije godine i nekoliko mjeseci uspio je povratiti jedinstvo na Poluotok, pokrenuti islamska osvajanja i pro{iriti islam na ~etvrtinu svijeta. Jedan od najzna~ajnijih Ebu-Bekrovih, r.a., poteza bilo je sakupljanje Kur ana. Poslije Bitke na Jemami i pogibije velikog broja hafiza, Ebu-Bekr je uvidio, uzimaju}i u obzir i primjedbu Omera, r.a., da je potrebno sakupiti Kur an u jednu zbirku. Zatraìo je od Zejda ibn Sabita da to u~ini. Povodom toga, Alija, r.a., rekao je: Neka je Allahova milost na Ebu-Bekra. Bio je najzaslu`niji za sakupljanje Kur ana u jednu knjigu.