Ako ste ikada zamišljali opsadu Ilija, kao što sam to ja činio profesionalno više od dvadeset godina, moram vam reći da vaša predodžba vrlo

Transkript

1 Naslov izvornika Dan Simmons ILIUM 2003 by Dan Simmons Prava za hrvatsko izdanje, IZVORI, Naklada i tisak IZVORI Lektura i korektura Jasmina Mikuličić Prijelom Stanislav Vidmar Zagreb, Dan Simmons Preveo Žarko Milenić IZVORI Ovaj roman posvećen je Wabash koledžu Njegovim ljudima, odjelima i naslijeđu as. m CIP - Katalogizacij Nacionalna i sveuč, SIMMONS, Dan IIijum / Dan Simmons ; preveo Žarko Milenić. - Zagreb : Izvori, (ZF biblioteka) Od užitka manji duh pak bježi, Sreći svojoj kojoj teži; Taj duh, Ocean, gdje vrst sva Sebi svakog naći zna; Pa ipak stvara, nadilazi Svjetove, mora u svojoj snazi Pretvorivši kreaciju stvorenu U zelenu Misao, zelenu Sjenu. Andrew Marvell: Vrt jer se zapl'jeniti dadu goveda i ovce tovne, Tronozi dadu se steći i konji plavogrivi ktome. Ali se čovječja duša na povrate ne može uzet Niti ulovit, kad jednom iz ograde iziđe zubne. Ahilej u Homerovoj Ilijadi, Knjiga IX, Ogorčeno srce što čeka svoj čas i kuca. Robert Browning: Caliban o Setebu Zahvale Iako su mnogi prijevodi Ilijade korišteni u pripremama za pisanje ovog romana, posebno bih želio odati priznanje sljedećim prevoditeljima - Robertu Faglesu, Richmondu Lattimoreu, Alexanderu Popeu, Georgeu Chapmanu, Robertu Fitzgeraldu i Allenu Mandelbaumu. Ljepota njihovih prijevoda je mnogostruka, a njihov talent je izvan shvaćanja ovog autora. Za dodatnu poeziju i maštovitu prozu vezanu uz Ilijadu, koja mi je pomogla oblikovati ovo djelo odao bih priznanje radovima W. H. Audena, Roberta Browninga, Roberta Gravesa, Christophera Loguea, Roberta Lovvella i Alfreda Tennvsona. Za istraživanja i komentare o Ilijadi i Homeru, odajem priznanje radovima čiji su autori Bernard Knox, Richmond Lattimore, Malcolm M. VVillcock, A. J. B. VVace, F. H. Stubbings, C. Kerenvi i članovima Homerske scholiae previše brojnima da bi ih se moglo spomenuti. Za komentare bogate uvidima o Shakespeareu i Browningovom Caliban o Setebu, odajem zahvalno priznanje pisanjima Harolda Blooma, W. H. Audena i izdavačima Nortonove Antologije engleske književnosti. Za uvid u Audenovu interpretaciju Calibana o Setebu i drugim oblicima Calibana, uputio bih čitatelje na knjigu Edwarda Mendelsona "Kasniji Auden". "Mahnmutovi" pogledi na Shakespearove sonete uglavnom su nadahnuti predivnom knjigom The Art oj Shakespeare's Sonnets (Umjetnost Shakespearovih soneta) Helene Vendler. Mnogi od komentara Orpha s Ia o djelu Marcela Prousta su nadahnuti knjigom Proust's Way: A Field Guide to In Search oflost Time (Proustovput: Područni vodič za U potrazi za izgubljenim vremenom) Rogera Shattucka. Čitateljima zainteresiranim za oponašanje Mahnmutove bardoslave-će ljubavi prema Shakespeareu, preporučio bih knjigu Harolda Blooma Shakespeare: The Invention oj the Human {Shakespeare: Izum Čovjeka), knjigu Hermana Golloba Me and Shakespeare: Adventures with the Bard (Ja i Shakespeare - Avanture s Bardom) i knjigu Parka Honana Shakespeare: A Lije (Shakespearov život). Za detaljne karte Marsa (prije teraformiranja), dugujem veliku zahvalnost NASA-i, Jet Propulsion Laboratorv i Uncovering the Secrets ofthe Red Planet (Otkrivanje tajni Crvenog planeta), izdanje National Geographic Societv, priredio Paul Raeburn, s predgovorom i komentarom koje je napisao Matt Golombeck. Scientific American bio je bogat izvor detalja, a priznanja bi trebala otići člancima poput "The Hidden Ocean of Europa" (Skriven Europin ocean) Roberta T. Pappalarda, Jamesa W. Heada i Ronalda Greenlvja

2 (listopad 2002), "Quantum Teleporation" Antona Zeilingera (travanj, 2000.) i knjizi How to Build a Time Machine {Kako sagraditi vremenski stroj) Paula Daviesa (rujan, 2002.)* Konačno, moje zahvale Clee Richeson za detalje o tome kako sagraditi vlastitu peć za lijevanje metala s drvenom kupolom. ' Objavljen je i hrvatski prijevod, Sveučilišna knjižara, Zagreb, Piščeva napomena Kada smo moj mali brat i ja vadili naše igračke vojnike iz kutije, nismo imali problema igrajući se s našim plavim i sivim vojnicima iz vremena Građanskog rata pokraj naših zelenih vojnika iz Drugog svjetskog rata. Volim o tome misliti kao o nedoraslom primjeru onoga što John Keats naziva "negativna sposobnost". (Također smo imali po jednog Vikinga, ka-uboja, Indijanca i rimskog centuriona koji su bacali granate, ali oni su bili u našem Vodu vremenskih komandosa. Neke anomalije zahtijevaju ono što ljudi iz Hollywooda uporno nazivaju pozadinom priče.) U slučaju Ilija, kako god bilo, mislim da je potrebna izvjesna dosljednost. Oni čitatelji kojima su, poput mene, rasli zubi dok su bili uz predi-vni prijevod Ilijade Richarda Lattimora iz 1951., zapazit će kako su Hektor, Achilleus i Aias postali Hector, Achill i Ajax (Veliki i Mali). Pri tome se slažem s Robertom Faglesom, u njegovom prijevodu iz 1990., kako su ova latiniziranija imena različitija od grčkog - Hektor protiv Akhilleusa i Akhaianci i Argeiojci - vjernija verzija ponekad zvuči poput mačke koja iskašljava lopticu dlake. Kao što Fagles ističe, nitko se ne može pozivati na savršenu dosljednost, a čitanje nekako postaje glatkije kada se vratimo tradicionalnoj praksi engleskih pjesnika, koristeći latinski pravopis pa čak i oblike modernog engleskog za te junake i njihove bogove. Izuzetak, opet kao i kod Faglesa, je kad bismo htjeli Ulvssesa umjesto Odiseja, ili, recimo, Minervu kao zamjenu za Atenu. Alexander Pope u svom nevjerojatno lijepom prijevodu Ilijade u junačke kitice nije vidio problem ako "Jupiter" ili"jov" zezne Aresa (ne Marsa) još jednom, ali moja "negativna sposobnost" tu zatajuje. Ponekad, čini se, morate se igrati samo sa zelenim momcima. Napomena: One čitatelje koji, poput mene, imaju problema s prepoznavanjem bogova, božica, junaka i ostalih likova u epskoj priči, upućujem na naš dramatis personae na kraju knjige. 1 Polja Ilija Srdžbu. Srdžbu mi, Muzo, pjevaj Ahileja, Peleju sina, ljudomora, kojemu je suđeno da umre, pjevaj srdžbu koja je stajala Ahejce tako mnogo dobrih muževa i poslala tako mnogo vitalnih, srčanih duša u žalobno Carstvo Mrtvih. I dok već pjevaš o srdžbi, Muzo, pjevaj o srdžbi samih bogova, tako razdražljivih i tako moćnih ovdje na njihovom novom Olimpu, i o srdžbi posthumanaca, mrtvih i iščezlih, premda su mogli biti, o srdžbi nekoliko preostalih pravih ljudi, zaokupljenih sobom i beskorisnih, iako su mogli postati. Dok već pjevaš, o Muzo, pjevaj također o srdžbi tih umišljenih, svjesnih, ozbiljnih, ali ne tako ljudima bliskih bića koja sanjare pod ledom Europe, umiru u sumpornom pepelu la i rađaju se u hladnim udolinama Ganimeda. I pjevaj o meni, Muzo, o sirotom, protiv-svoje-volje-ponovo-rođenom, Hockenberrvju - sirotom mrtvom Thomasu Hockenberrvju, doktoru filozofije, Hockenbushu za svoje prijatelje, za prijatelje odavno pretvorene u prah na svijetu koji su davno napustili. Pjevaj o mojoj srdžbi, da, o mojoj srdžbi, Muzo, možda malenoj i nevažnoj kada bismo je uspoređivali sa srdžbom besmrtnih bogova, ili kad bismo je uspoređivali sa srdžbom bo-goubojice, s Ahilejom. Kad bolje promislim, o Muzo, ne pjevaj o meni. Znam ja tebe. Ja sam bio dužnik i sluga tvoj, Muzo, ti kujo kakve nema. I ne vjerujem ti, Muzo. Nimalo. Ako ću nevoljko biti Kor u ovoj priči, onda je mogu započeti odakle god zaželim. Želim je započeti ovdje. Dan je kao svaki drugi dan u više od devet godina od mog ponovnog rođenja. Probudio sam se u skoličkim barakama, tome mjestu na crvenom pijesku, pod plavim nebom i pokraj velikih kamenih lica, ja kojeg je pozvala Muza, kojeg su onjušili i propustili krvoločni kerberi, ja koji se u točno vrijeme vozim dvadeset pet okomitih kilometara prema travnatim vrhovima Olimpa brzim kristalnim pomičnim stubama na istočnoj padini i - jednom sam izvještavao u Muzinoj praznoj vili - primam kratak pregled situacije od skolika koji je završio svoju smjenu, pričvršćujem svoj uređaj za oblikovanje i teški oklop, stavljam taser palicu o svoj pojas i onda se kvantno teleportiram prema večernjim poljima Ilija.

3 Ako ste ikada zamišljali opsadu Ilija, kao što sam to ja činio profesionalno više od dvadeset godina, moram vam reći da vaša predodžba vrlo vjerojatno ne odgovara istini. Moja nije bila. Stvarnost je daleko čudesnija i strasnija da je čak ni slijepi pjesnik Homer ne bi mogao za nas vidjeti. Prije svega, tamo postoji grad, Ilij, Troja, jedan od najbolje vojno opremljenih polisa antičkog svijeta - više nego tri kilometra od obale gdje sam stajao sada, ali i odavde vidljiv, lijep i dominirajući na svojoj uzvisini, njegove visoke zidine su osvijetljene tisućama baklji i vatri, njegovi tornjevi nisu onakvi kakve bi Marlovve opisivao, ali jednako zapanjujući - visoki, okrugli, čudni, dojmljivi. Onda su tamo Ahejci i Danajci i drugi osvajači - zapravo ne još "Grci", jer će se taj narod pojaviti nakon više od dvije tisuće godina, ali ja ću ih ipak zvati Grcima - raspoređeni kilometrima duž obale. Kada sam predavao o Ilijadi, govorio sam svojim studentima da je trojanski rat, unatoč sve svoje homerske slave, vjerojatno bio samo jedna mala bitka u stvari - nekoliko tisuća grčkih ratnika protiv nekoliko tisuća Trojanaca. Čak i najbolji članovi skolija - grupe proučavatelja Ilijade od prije gotovo dva tisućljeća - procijenili su na temelju epa da tamo vjerojatno nije moglo biti više od Ahejaca i drugih grčkih ratnika raspoređenih u svojim crnim brodovima duž obale. Pogriješili su. Procjene sada pokazuju da je bilo više od napadača Grka i oko polovice tog broja branitelja Trojanaca i njihovih saveznika. Očito je svaki junak s grčkih otoka dojurio u ovu bitku - radi bitke, a to znači radi plijena - i doveo svoje vojnike, saveznike, sluge, robove i konkubine. Vizualni učinak je zapanjujući: kilometri osvijetljenih šatora, logorskih vatri, zašiljeni stupovi za obranu, kilometri rovova iskopanih u tvrdom tlu obale - ne za skrivanje i bijeg već da oslabe djelovanje trojanske konjice - a svjetla svih tih kilometara šatora i ljudi i sjaj uglačanih koplja i svijetlih štitova, tisuće baklji, logorskih vatri i lomača jasno su gorjela. Lomače. U zadnjih nekoliko tjedana kuga se uvukla u grčke redove. Prvo je pokosila magarce i pse, onda pokojeg vojnika i slugu, dok odjednom nije u proteklih deset dana prerasla u epidemiju, usmrtivši više ahejskih i danaj-skih junaka nego što su to učinili branitelji Ilija mjesecima. Pretpostavljam da je to bio tifus. Grci su sigurni da je to Apolonov gnjev. Vidio sam Apolona iz daljine - i na Olimpu i ovdje - vrlo gadan momak. Apolon je bog strijelac, gospodar srebrnog luka,"onaj koji pogađa izdaleka", on je bog zdravlja, ali je i bog bolesti. Više nego to, Apolon je glavni božanski saveznik Trojanaca u ovoj bitki, i da je bilo po njegovom, Ahejci bi bili zbrisani s lica zemlje. Bilo da se tifus pojavio iz rijeka zagađenih leševima ili iz neke druge zagađene vode ili iz srebrnog Apolonovog luka, Grci su u pravu kad misle kako im on želi zlo. U ovom trenutku ahejski "gospodari i kraljevi" - a svaki od tih grčkih junaka je kralj ili gospodar u svojoj pokrajini ili u svojim očima - su se sastali blizu Agamemnonovog šatora da odluče što će se poduzeti da se otkloni kuga. Ja hodam polako, gotovo nerado, iako bi se, nakon više od devet godina čekanja, noćas trebao zbiti najuzbudljiviji čas mog dugog promatranja ovoga rata. Noćas, Homerova Ilijada zapravo počinje. O, ja sam bio svjedok mnogo toga iz Homerova epa koji je bio poetički smješten u pogrešno vrijeme; kao na primjer takozvani popis brodova, skup i popis svih grčkih snaga, koji se nalazi u II. pjevanju Ilijade, ali koji sam ja vidio da se događa više nego devet godina prije tijekom vijećanja vojne ekspedicije u Aulidi, tjesnaca između Euboje i grčkog kopna. Ili Epipolesis, smotra Agamemnonove vojske, koja se spominje u IV. pjevanju Homerovog epa, ali koju sam vidio da se događa nedugo nakon što su grčke snage pristale blizu Ilija. Onda je uslijedilo ono što sam običavao zvati Teichoskopia ili "Pogled sa zidina", gdje Helena pokazuje razne ahej-ske junake Prijamu i drugim trojanskim vođama. Teichoskopia je uključena u III. pjevanje epa, ali se dogodila nedugo nakon pristajanja, a Epipolesis se sada odvija. Ako se to ovdje doista odvija. Kako god bilo, noćas je vijećanje kod Agamemnonovog šatora i sukob između Agamemnona i Ahileja. Ovdje Ilijada počinje, i ovo bi trebalo biti u žarištu svih mojih napora i profesionalnih interesa, ali zapravo mi se živo jebe. Neka se postroje. Neka se hvališu. Neka Ahilej posegne za svojim mačem - no, priznajem da me zanima to promatrati. Hoće li se Atena doista pojaviti da ga spriječi u tome, ili je ona bila samo metafora za Ahilejevo razložno odstupanje? Čekao sam cijelog svog života da bih odgovorio na to pitanje, a odgovor će uslijediti za samo nekoliko minuta, ali, čudno, neobjašnjivo... Zapravo... mi... se... živo... jebe. Devet godina nakon bolnog ponovnog rođenja polako se prisjećam povratka, stalnog ratovanja i stalnog junačkog poziranja, da ne spominjemo kako sam stalno bio rob bogovima i Muzi i koristio im. Bio bih

4 sretan kad bi se sada pojavio B-52 i bacio atomsku bombu i na Grke i na Trojance. Jebeš sve te junake i drvene dvokolice koje oni voze. Ali ja kročim prema Agamemnonovom šatoru. To mi je posao. Ako to ne pogledam i ne napravim svoj izvještaj za božicu Muzu, to će za mene značiti gubitak službe. Bogovi će me svesti na hrpu kostiju i DNK prašinu, od čega su me ponovo stvorili, i ja ću, kako to oni kažu, opet biti ono što sam bio. Ardis Hills. Ardis Hali Daeman se faksirao blizu Adine kuće i glupo žmirkao prema crvenom Suncu na obzoru. Nebo je bilo bez oblaka i Sunce je zalazilo između visokih stabala na grebenu, a p-prsten i e-prsten blještali su kao da rotiraju na kobaltnom nebu. Daeman je bio dezorijentiran zato što je ovdje bila večer, a bilo je jutro samo sekundu prije, kad se faksirao s Tobijeve proslave druge Dvadesetice u Ulanbatu. Prošle su godine od kada je bio posjetio Adinu kuću i osim onih prijatelja koje je redovito posjećivao - Sedmana u Parizu, Ono u Bellinbadu, Risir u njezinoj kući na hridima Choma, te još neke druge - on nikad nije znao na kojem bi se kontinentu ili vremenskoj zoni mogao naći. Ali Daeman nije znao niti imena niti položaj kontinenata, a još je manje znao u kojoj je zemljopisnoj i vremenskoj zoni. No taj nedostatak znanja nije ga brinuo. I dalje je bio dezorijentiran. Izgubio je dan. Ili ga je dobio? Kako bilo, zrak je ovdje mirisao drukčije - bio je vlažniji, obilniji, divlji. Daeman je razgledao oko sebe. Stajao je u središtu faks-čvora - tog uobičajenog kruga od trajnog betona i šarenih željeznih stupova s kapom od žutih kristalnih pergola, a blizu središta kruga nalazila se neizbježna oznaka šifre koju on nije znao pročitati. Nije bilo neke druge vidljive građevine u dolini, samo trava, drveće, potok u daljini i sporo okretanje oba prstena, ukrižana na nebu iznad njega, poput dijelova nekog velikog, sporog žiroskopa. Zrak je bio topao te večeri, vlažniji nego u Ulanbatu, a podnožje gdje se Daemon faksirao bilo je na livadi okruženoj niskim brjegovima. Šest metara iza kruga stajala su drevna otvorena kolica s jednim kotačem za dvije osobe, s jednako drevnim servitorom koji je lebdio iznad mjesta za vozača i jedan vojniks koji je stajao između drvenih ruda. Prošlo je više od deset godina od kada je Daeman bio posjetio Ardis Hali, a sada se prisjećao svih onih neugodnosti. Apsurdno je ne imati kuću u nekom faks-čvoru. "Daeman UhrV, pitao je servitor, iako je očito znao tko je on. Daeman je progunđao i pružio svoj pohabani kovčeg. Vitki servitor je prišao bliže, dograbio ručku kovčega i ubacio u prtljažnik kolica dok se Daeman uspeo. "Hoćemo li čekati ostale?" "Vi ste zadnji gost", odgovori servitor. Uskoči na svoje poluloptasto mjesto te pucne jezikom zapovijed; vojniks zgrabi rude i počne trčati u pravcu zalaska Sunca, njegove hrđave noge i kotač kolica podizali su vrlo malo prašine na šljunkovitoj cesti. Daeman se smjestio na zadnje sjedalo od zelene kože, odmarajući obje ruke na svome štapu i uživajući u vožnji. Nije došao da posjeti Adu već da je zavede. To je ono čime se Daeman bavio: zavođenjem mladih žena. To, i sakupljanjem leptira. Činjenica da je Ada bila u sredini dvadesetih, a Daeman se približavao svojim drugim dvadesetima nije ga brinula. Niti činjenica da je Ada bila njegova prva rođakinja. Tabui incesta su bili odavno odbačeni. "Genetska devijacija" nije ništa značila Daemanu, no čak da je i značila, on je vjerovao da firmarij to ispravlja. Firmarij ispravlja sve. Daeman je bio posjetio Ardis Hill deset godina ranije kao Adin rođak - nastojeći zavesti Adinu drugu rođakinju, Virginiju, iz puke dosade, jer je Virginija bila privlačna koliko i jedan vojniks - kada je prvi put vidio Adu golu. Hodao je duž jednog beskonačnog hodnika u Ardis Hallu u potrazi za staklenikom gdje se doručkovalo, kada je naišao na sobu mlade žene. Vrata su bila poluotvorena i tamo je vidio Adin odraz u visokom, zaobljenom ogledalu, dok se u lavoru trljala spužvom i nosila na sebi samo pomalo umoran izraz lica - Ada je bila sklona mnogo čemu, ali ne i pretjeranoj higijeni, Daeman je to znao - i svoj odraz. Ta mlada žena koja je upravo odbacivala čahuru djevojaštva, privukla je njega, odraslog muškarca samo malo starijeg nego što je Ada sada. Čak i onda, s ozračjem djetinjstva i dalje vidljivim u njezinim bedrima, bokovima i tek propupalim grudima, Ada je zavrijedila da se čovjek zaustavi promotri je i ocijeni. Blijeda - djevojačka koža je ostala meka, kao pergament bijela bez obzira što je dugo boravila vani - njezine sive oči, usne boje malina i sasvim crna kosa bile su erotski san jednog amatera. Uobičajeno je bilo za žene da briju svoja pazuha, ali ne i za mladu Adu - Daeman je to očekivao - njezin punoljetni rođak je posvećivao više pažnje mnogim običajima nego ona. Zaustavljeno u tom visokom ogledalu onda (te sada prikačeno i postavljeno na pladnju Daemanovog sjećanja) bilo je i dalje djevojačko, ali sad već krupno tijelo, bujne blijede grudi, bijela koža, pozorne oči, to bljedilo je isticalo četiri znaka navoda crne kose - valoviti upitnik kose koju je držala nemarno uvezanom

5 osim kada se igrala, što je bilo veći dio vremena, dva zareza ispod njenih ruku i savršeni crni uskličnik - ne još sazrio u deltu - vodeći do sjena između njezinih bedara. Vozeći se u kolicima, Daeman se smiješio. Nije znao zašto ga je Ada pozvala na rođendansko slavlje nakon svih tih godina - ni čija se Dvadesetica ovdje slavila - ali bio je uvjeren da će zavesti mladu ženu prije no što se faksira u svoj pravi svijet zabava, dugih posjeta i povremenih veza s više žena diljem svijeta. Vojniks je napredovao bez napora, vukući kolica uz prštanje šljunka pod sobom i uz tiho brujanje prastarih žiroskopa u njima. Sjene su puzale dolinom, a uska cesta je vodila preko grebena, uhvativši posljednji djelić zalazećeg sunca - napola prerezanog grebenom na zapadu - a onda se spustio u široku dolinu gdje su se polja niskih usjeva pružala na obje strane. Servitori poljodjelci lepršali su nad njima, a Daemana su podsjećali na lebdeće loptice za kriket. Lijevo od Daemana cesta je vodila prema jugu, prelazila rijeku na drvenom pokrivenom mostu i onda krivudala prema strmijem brijegu i ulazila u još stariju šumu. Daeman se nejasno sjećao lova na leptire u toj prastaroj šumi deset godina ranije, sutradan nakon što je bio vidio golu Adu u zrcalu. Sjećao se svog uzbuđenja dok je lovio rijetku vrstu leptira zvanog "crni plašt" blizu vodopada. Sjećanje se miješalo s uzbuđenjem od viđenja djevojačkog blijedog tijela i crne kose. On se sada sjećao kako je gledao Adin odraz u zrcalu i blijedo lice dok se kupala - nezainteresirano lice, niti zadovoljno niti ljutito, neskromno, ali ne i besramno, klinički neispitano - promatrajući dvadesetsedmogodišnjeg Daemana skamenjenog od požude u hodniku, mnogo puta viđenog Daemana kako proučava svog uhvaćenog "crnog plašta". Kolica su se približila Ardis Hallu. Bilo je tamno ispod prastarih hrastova, brijestova i jasenova blizu vrha brijega, ali svjetiljke žute boje bile su postavljene uza cestu, a redovi obojenih svjetiljki su se mogli letimice opaziti u prašumi, možda su to bili obrisi tragova. Vojniks je izašao iz šume i i otvorio se pogled u sumračnom svjetlu: Ardis Hali je još blistao na vrhu brijega. Bijele šljunčane staze i ceste granale su se dalje u svim pravcima, dug travnjak se pružao od plemićke kuće gotovo pola kilometra prije no što je staza bila zapriječena sljedećom šumom. Svijetla rijeka iza nje odražavala je umiruće svjetlo na nebu i kroz jaz u brjegovima prema jugozapadu. Daeman je letimično pogledao na više pošumljenih brjegova - crnih, lišenih svjetla - a onda više brjegova iza njih, sve do crnih grebena koji su se miješali s tamnim oblacima na obzoru. Daeman je zadrhtao. Nije se sjetio do tog trena da je Adina kuća bila negdje blizu šuma s dinosaurima na ovom kontinentu, koji god to bio. Sjećao se kako se bio prestrašio tijekom njegovog prethodnog posjeta, iako su ga Virginija, Vanessa i svi ostali uvjeravali da ovdje nema opasnih dinosaura unutar sedamsto kilometara - sav ostali odmor je prošao bezbrižno, naime, osim petnaestogodišnje Ade, koja ga je gledala proračunatim, blago zainteresiranim pogledom koji je, kako je on uskoro uvidio, bio njezin uobičajeni izraz lica. Da nije bilo sakupljačke strasti za leptirima, ne bi ni izlazio van. Sada bi bilo potrebno više od toga. Iako je znao da je bio savršeno siguran sa servitorima i vojniksima, Daeman nije želio da ga poždere neki izumrli gmaz i da se probudi u firmariju s uspomenom na tu nelagodu. Divovski brijest na strmoj strani Ardis Halla bijaše okićen mnoštvom svjetiljki; baklje su bile poredane u krug, a staze od bijelog šljunka od kuće prema dvorištu. Stražari vojniksi su stajali uz ogradu ceste i na rubu tamne šume. Daeman je vidio dugi stol koji je bio smješten blizu stabla brijesta - baklje su treperile na večernjem povjetarcu posvuda oko svečanog stola - i nekoliko gostiju koji su se već skupili za večeru. Daeman je također uočio, sa svojim uobičajenim nagovještajem zadovoljnog snobizma, da je većina ljudi ovdje bila još odjevena u sivo-bijele odore, burnuse i večernja smeđa odijela, u stilu koji je bio izašao iz mode prije više mjeseci u važnijim društvenim krugovima u kojima se Daeman kretao. Vojniks je spustio rudu ispred ulaznih vrata Ardis Halla, zastao u snopu žutog svjetla što je dopiralo od vrata, zaustavivši kolica tako lagano da Daeman nije osjetio čak ni trzaj. Servitor se požurio ponijeti njegov kovčeg dok je Daeman silazio, zadovoljan što osjeća čvrsto tlo pod nogama, i dalje se osjećajući pomalo ošamućenim od današnjeg faksiranja. Ada je sišla niz stube da ga pozdravi. Daeman je zastao i glupavo se nasmiješio. Ada ne samo da je bila ljepša od one koje se on sjećao; bila je ljepša nego što je mogao i zamisliti. Polja Ilija Grčki zapovjednici su se skupili kod Agamemnonovog šatora. Tamo je bilo mnoštvo zainteresiranih promatrača, i svađa između Agamemnona i Ahileja je već digla prašinu.

6 Trebao bih spomenuti da sam sada uzeo obličje Biasa - ne istoimenog pilskog zapovjednika u Nestorovim redovima već zapovjednika koji služi Menetija. Ovaj siroti Atenjanin je obolio od tifusa tijekom ovog razdoblja te, iako će preživjeti da se bori u Trinaestom pjevanju, on je rijetko napuštao svoj šator koji je daleko od obale. Zapovjednik Bias ima dovoljno vi- 17 :.,..,» sok čin da mu kopljanici i radoznali promatrači oslobode put, dopuštajući mi da pristupim u središte kruga. Ali nitko ne očekuje od Biasa da govori tijekom nastupajuće rasprave. Propustio sam većinu drame kad je Kalhas, sin Testorov i "najvidovitiji od svih proroka", iznio Ahejcima pravi razlog Apolonovog gnjeva. Drugi zapovjednik stoji pokraj mene i šapće mi da je Kalhas zatražio imunitet prije svog govora - moleći da ga Ahilej zaštiti ako se okupljenoj gomili i kraljevima ne svidi ono što je morao reći. Ahilej se složio s tim. Kalhas reče skupini ono u što su napola i sumnjali: da je Hriso, Apolonov svećenik, molio da mu se vrati njegova zarobljena kćer, a Agamemnonovo odbijanje je razljutilo Apolona. Agamemnon se naljutio zbog Kalhasovog objašnjenja. "On sere kockaste brabonjke" šaptao je zapovjednik koji je bazdio po vinu. Ovaj se zapovjednik, ako se ne varam, zove Or i poginut će za nekoliko tjedana od Hektorove ruke, kada trojanski junak stane naveliko ubijati Ahejce. Or mi kaže da se Agamemnon složio prije nekoliko minuta da će vratiti robinju Hrisu... "Cijenim je i više mi se sviđa od Klitemnestre, moje žene!" povikao je Atrejev sin Agamemnon. No onda je kralj zahtijevao da mu u zamjenu za Hrisu daju neku jednako lijepu robinju. Ako je vjerovati pijanom Oru, Ahilej je uzviknuo: "Stani malo, Agamemnone, ti najgram-zljiviji čovječe na svijetu!", ukazavši na to da Argejci, što je drugo ime za Ahejce, Danajce, prokleti Grci s tako mnogo naziva, nisu sada u položaju dati svome vođi više plijena. Jednom, kad se tijek bitke okrene u njihovu korist, obećao je ljudomor Ahilej, Agamemnon će dobiti svoju djevojku. U međuvremenu, reče Agamemnonu neka vrati Hrisu njezinome ocu i začepi gubicu. "Tada gospodar Agamemnon, Atrejov sin, stade srati čitave koze", smije se Or, govoreći tako glasno da se nekoliko zapovjednika osvrnuše pogledavši nas poprijeko. Ja kimnem i pogledam što se događa unutar kruga. Agamemnon je, kao i uvijek, bio u središtu pažnje. Atrejev sin doima se u svakom pogledu vrhovni zapovjednik - visok, s bradom uvijenom u klasične uvojke, s obrvama poluboga i prodornih očiju, nauljenog mišićavog tijela, u najsjajnijoj opremi i odjeći. Izravno nasuprot njega, unutar kruga, stoji Ahilej. Jači, mlađi, čak ljepši nego Agamemnon, Ahilej koga je gotovo nemoguće opisati. Kada sam ga vidio na smotri brodova više od devet godina ranije, mislio sam kako Ahilej mora biti najbožanskiji čovjek koji hoda među mnogim ljudima nalik bogovima, tako je impozantna bila njegova fizička i štovanja vrijedna pojava. Otad sam shvatio da je unatoč sve svoje ljepote i moći, Ahilej zapravo glup - neka vrsta beskrajno ljepšeg Arnolda Schwarzeneggera. Oko ovog unutarnjeg kruga stoje junaci na koje sam utrošio desetljeća proučavajući ih u mojem drugom životu. Oni me nisu razočarali kada sam ih susreo uživo. Blizu Agamemnona, ali očito ne onaj koji se svrstao uz njega u ovoj svađi, je Odisej - za glavu niži od Agamemnona, ali širi u prsima i ramenima, krećući se među grčkim gospodarima poput ovna među ovcama. Njegova inteligencija i lukavstvo bili su vidljivi u njegovim očima i urezani u crtama njegovog preplanulog lica. Nikad nisam razgovarao s Odisejom, ali se nadam tome prije no što ovaj rat okonča i on krene na svoja lutanja. Desno od Agamemnona je njegov mlađi brat Menelaj, Helenin suprug. Volio bih da sam dobio po dolar svaki put kad god sam čuo kako Ahejci žale što Menelaj nije bio bolji ljubavnik - "da je imao veći kurac", reče Diomed jednostavno jednom prijatelju, što sam čuo tri godine ranije - onda Helena ne bi pobjegla s Parisom u Ilij i junaci s grčkih otoka ne bi protratili proteklih devet godina na ovu prokletu opsadu. Lijevo od Agamemnona je Orest - ne Agamemnonov razmaženi sin koji je ostao kod kuće i koji će se jednog dana osvetiti za očevo ubojstvo i zaslužiti osobnu dramu, već odani kopljanik istoga imena koga će zaklati Hektor tijekom sljedećeg velikog trojanskog napada. Pokraj kralja Agamemnona je Euribat, Agamemnonov glasnik - ne treba ga miješati s Euribatom koji je Odisejev glasnik. Sljedeći do Euribata je Ptolemejev sin Eurimedon, pristali mladić koji je vozač Agamemnonove dvokolice - ne treba ga miješati s mnogo manje pristalim Eurimedonom koji je vozač Nestorove dvokolice. (Priznajem da bih ponekad zamijenio sve te slavne patronimike jednostavnim prezimenima.) Također su te noći u Agamemnonovoj polovici kruga Veliki Ajax i Mali Ajax, zapovjednici trupa u Salamini i Lokridi. Njih dvojica nikad nisu bili u sukobu, osim po imenima, dok Veliki Ajax izgleda kao obrambeni rag-bi igrač u bijelom dresu, Mali Ajax izgleda kao džepar. Eurial, treći zapovjednik argolskih

7 ratnika, stoji tik do svog nadređenog, Stenela, čovjeka koji tako užasno šušketa da ne može izgovoriti ni svoje vlastito ime. Agamemnonov prijatelj i vrhovni zapovjednik argoskih ratnika, iskreni Diomed, je također ovdje, koji noćas nije sretan, smrknuto gleda u tlo, pre-križenih ruku. Stari Nestor - "sjajni govornik iz Pila" - stoji blizu središta unutarnjeg kruga i izgleda čak nesretniji nego Diomed što su Agamemnon i Ahilej sada još više u sukobu i grde jedan drugoga. Prema Homerovom kazivanju, Nestor će održati svoj veliki govor u samo nekoliko minuta, pokušavajući uzalud posramiti i Agamemnona i srditog Ahileja kako bi ih pomirio prije no što njihova zavada ne posluži trojanskim ciljevima, i priznajem da želim čuti Nestorov govor upravo zbog njegovog osvrta na drevni rat među kentaurima. Kentauri su me oduvijek zanimali, a Homer je opisao Nestorov govor o njima i o ratu među njima kao stvarnu činjenicu; kentauri su jedini od dvaju mitskih bića koja se spominju u Ilijadi. Druga bića su himere. Veselim se njegovom spominjanju kentaura, ali u međuvremenu, ostavit ću Nestora po strani, predstavio onoga čije sam obličje preuzeo - Biasa - on je jedan od ca koji su sporedni u ovoj priči, i ja se ne želim uključiti u razgovor, obazirite se na to sada - pažnja Nestora i svih drugih je usredotočena na vrijeđanja i pljuvanja između Agamemnona i Ahileja. Oni koji stoje blizu Nestora, i koji očito nisu na strani niti jednog vođe, su Menetije (koji će poginuti od Parisove ruke za nekoliko tjedana ako događaji krenu po Homeru), Eumel (vođa Tesalaca iz Fere), Poliksen, (doza-povjednik Epejaca), Poliksen, prijatelj Talpijev, Toas (zapovjednik Etolaca), Leontej i Polipoet u njihovoj specifičnoj argejskoj odjeći, također Mahaon i njegov brat Podalirije s raznim tesalskim poručnicima stoje pokraj njih, Odisejev dragi prijatelj Lukus (kojemu je bilo suđeno da pogine za nekoliko dana od Antifove ruke) i ostali koje sam stigao dobro upoznati za sve te godine, ne samo po izgledu već i po zvuku njihovih glasova, kao i po načinu njihove borbe, po razmetanju te po načinu prinošenja žrtava bogovima. Ako nisam već spominjao, drevni Grci se nisu skupili ovdje da nešto učine polovično - sve su činili sasvim prema njihovim sposobnostima, svaki napor bio je usmjeren prema onom što bi neki dvadesetostoljetni učenjak nazvao "staviti sve na kocku." Nasuprot Agamemnonu i s desna Ahileju stoji Patroklo - njegov najbolji prijatelj, ljudomor čija će smrt od Hektorove ruke sudbonosno izazvati istinski Ahilejev gnjev i najveći pokolj u povijesti ratovanja - te Tlepolem, mitski junak, Heraklov lijepi sin koji je izbjegao iz svog doma nakon što je ubijen stric njegovog oca i koji će uskoro umrijeti od Sarpedonove ruke. Između Tlepolema i Patrokla stoji stari Feniks (Ahilejev dragi prijatelj i bivši učitelj) koji nešto šapuće Orsilohu, Dioklovom sinu, kojeg će uskoro ubiti Eneja. Lijevo od srditog Ahileja je Idomenej, mnogo bliskiji prijatelj ljudomora nego što sam pretpostavljao iz epa. Više je junaka u unutarnjem krugu, naravno, a nebrojeno više u gomili iza mene, neka vam je jasno. Nitko od njih nije bezimen, ni u Homerovom epu ni u stvarnosti, ovdje na poljima Ilija. Svaki nosi očevo ime, svoju povijest, svoj posjed, svoju ženu i djecu i pokretninu u svako doba u oba sukoba, u ratnom i retoričkom. Ovo je dovoljno da zapamti i obični skolik. "Dakle, božanski Ahileju, ti koji varaš u kockanju, ti koji varaš u ratu, ti koji varaš muževe s njihovim ženama - sada pokušavaš varati menel", viče Agamemnon."Ne, nemoj! Neće to proći ovaj put. Ti imaš robinju Briseidu, ljepšu od ikoje koje smo uzeli, lijepu kao moja Hrisa. Ti želiš zadržati svoj plijen dok ja ostajem praznih ruku! Ne može tako! Radije ću predati zapovjedništvo nad vojskom ovom Ajaxu... ili Idomeneju... ili onom lukavom Odiseju... ili tebi, Ahileju... tebi... radije nego da budem tako prevaren." "Onda tako učini", podsmjehne se Ahilej. "Vrijeme je da dobijemo pravog vođu." Agamemnonovo lice porumenje: "Dobro. Otisni crni brod u more, napuni ga veslačima i žrtvama za bogove... Uzmi Hrisu ako se usuđuješ... no ti ćeš morati izigravati žrtvu, Ahileju, ljudomoru. Ali znaj da ću ja uzeti nagradu kao odštetu, a ta nagrada će biti tvoja dražesna Briseida." Ahilejevo pristalo lice se iskrivi od srdžbe: "Besramnice! Ogrezao si u bestidnosti i pohlepi, ti psoglava kukavico!" Agamemnon zakorači naprijed, ispusti svoje žezlo i stavi ruku na svoj mač. I Ahilej se primače i dograbi balčak svoga mača. "Trojanci nas nikad nisu ozlijedili, Agamemnone, već ti! Nisu nas trojanski kopljanici potjerali prema ovoj obali, već tvoja pohlepa - mi se borimo za tebe, ti kolosalna hrpo srama. Mi smo slijedili tebe da bi od Trojanaca povratili izgubljenu čast, tvoju i tvog brata Menelaja, muškarca koji čak nije u stanju zadržati svoju ženu u spavaćoj sobi..." Tada Menelaj iskorači naprijed i dohvati svoj mač. Neki zapovjednici i njihovi ljudi se prikloniše jednom junaku, a neki drugom, tako da se krug razbio, formirajući se u tri tabora - one koji će se boriti za

8 Agamemnona, one koji će se boriti za Ahileja i one koji su stajali blizu Odiseja i Nestora, koji su izgledali dovoljno zgroženi da ubijaju i jedne i druge. "Moji ljudi i ja odlazimo", poviče Ahilej. "Vraćamo se u Ftiju. Bolje se poražen utopiti u praznom brodu na putu do kuće nego ostati ovdje osramoćen, puniti Agamemnonov pehar i gomilati Agamemnonov plijen. "Dobro, idite!", poviče Agamemnon. "To znači dezerterstvo. Nikad vas ne bih molio da ostanete i borite se za moju korist. Ti si veliki ratnik, Ahileju, ali što s tim? To je dar bogova i nema ništa s tobom samim. Ti voliš bitku i krv i voliš klati svoje neprijatelje. Povedi svoje ulizičke Mirmidonce i idi!" I tada Agamemnon pljune. Ahilej kipti od bijesa. Očito je kako je rastrgan između poriva da se okrene na svojoj peti, povede svoje ljude i napusti Ilij zauvijek, i neodoljive želje da zgrabi svoj mač i izvadi crijeva Agamemnonu kao žrtvenom ovnu. "Ali znaj ovo, Ahileju", Agamemnon nastavi, a njegovo vikanje preraslo je u strašno šaputanje koje je moglo čuti svih stotinu ljudi koji su se okupili ovdje", bilo da odeš ili da ostaneš, ja ću se odreći moje Hrise, jer to bog, Apolon, zahtijeva - ali ću uzeti tvoju Briseidu umjesto nje, i svaki čovjek koji je ovdje znat će kako je mnogo veći čovjek Agamemnon nego mrzovoljni mladac Ahilej!" Tada Ahilej izgubi svaki nadzor i ozbiljno posegne za svojim mačem. I ovdje bi se Ilijada završila - sa smrću Agamemnona ili smrću Ahileja, ili obojice - i Ahejci bi odjedrili kući, a Hektor bi uživao u svojoj starosti, a Ilij bi ostao na svom mjestu tisućama godina i možda bi se natjecao s Rimom u njegovoj slavi, ali se u tom času božica Atena pojavi iza Ahileja. Vidim je. Ahilej se okrene, iskrivljenog lica, očito ju je i on vidio. Nitko drugi to ne može. Ne razumijem ovo skrivanje - ovu tajnovitu tehnologiju, ali ona djeluje kada je ja upotrijebim i djeluje kada to čine bogovi. Ne, shvaćam odmah, ovo je više nego skrivanje. Bogovi su opet zaustavili vrijeme. Ovo je njihov omiljeni način razgovara s njihovim ljubimcima među ljudima, a da ostali ne prisluškuju, ali ja sam to vidio samo nekoliko puta. Agamemnonova usta su otvorena - mogu vidjeti ispljuvak zaustavljen u zraku - ali nijedan zvuk se ne čuje, nijedan pokret njegovih čeljusti niti mišića, niti treptaj njegovih crnih očiju. Tako je sa svakim čovjekom u krugu: zaustavljen, ukočen ili zamišljen, smrznut. Gore, galeb visi nepomičan u letu. Valovi se lome, ali se ne razbijaju o obalu. Zrak je gust kao sirup i svi mi ovdje smo nepomični kao kukci u jantaru. Jedini koji se kreću u ovom zaustavljenom svemiru su Palada Atena, Ahilej i - što se očituje samo u mom naginjanju da bih čuo bolje - ja. Ahilejeva ruka je i dalje na balčaku njegovog mača - napola izvučenom iz njegovog lijepo izrađenog toka - ali Atena ga je zgrabila za dugu kosu i silom ga okrenula prema sebi, i on se ne usuđuje sada izvući svoj mač. Učiniti tako značilo bi izazvati samu božicu. Ali Ahilejeve oči su sjajne - više luđačke nego zdravog razuma - jer on viče u gustoj, sirupnoj tišini koja prati ovo zaustavljeno vrijeme - "Zašto! Prokletstvo, prokletstvo, zašto sada! Zašto si došla sada, Božico, Kćeri Zeusova? Jesi li došla da budeš svjedokom mojega poniženja pred Agamemnonom?" "Pokori se!" reče Atena. Ako nikad niste vidjeli boga ili božicu, mogu vam reći da su u nadnaravnoj veličini - doslovno, Atena mora biti najmanje dva i deset visoka - i ljepša je i dojmiljivija nego bilo koji smrtnik. Pretpostavljam da su njihova nanotehnologija i labosi, gdje su im prekrojeni DNK, učinili to od njih. Atena posjeduje sve atribute ženske ljepote, božanske odlike i takve moći za koje nisam ni znao da bi mogle postojati prije no što sam otkrio da mi se vratio život u sjeni Olimpa. Njezina ruka i dalje drži Ahileja za kosu, savivši mu leđa i okrenuvši ga podalje od ukočenog Agamemnona i njegovih pristalica. "Nikad se neću pokoriti!", poviče Ahilej. Čak i u ovom gustom zraku koji usporava i prigušuje svaki zvuk, glas ljudomora je bio snažan. "Ta svinja koja misli da je kralj platit će svojim životom za svoju drskost!" "Pokori se", reče Atena drugi put. "Bjeloruka božica Hera poslala me s neba da zaustavim tvoju srdžbu. Pokori se." Mogu vidjeti treptaj oklijevanja u Ahilejevim bjesomučnim očima. Hera, Zeusova žena, najjači je saveznik Ahejaca na Olimpu i Ahilejeva patrona još od njegovog čudnog djetinjstva. "Zaustavi sada ovaj sukob", naredi Atena. "Skloni ruku sa svog mača, Ahileju. Prokuni Agamemnona ako moraš, ali ga ne ubij. Učini ono što ti zapovjedimo sada i ja ti obećavam ovo - ja znam da je ovo istina, Ahileju, upravo vidim tvoju sudbinu i znam budućnost svih smrtnika - poslušaj nas sada i jednog dana blistavi darovi tri puta će biti tvoji kao nagrada za

9 ovu sramotu. Usprotiviš li nam se, umrijet ćeš ovog časa. Poslušaj nas obje - Heru i mene - i primit ćeš svoju nagradu." Ahilej se kreveljio, vrtlog mu ispusti kosu, izgledao je turoban, a mač mu je bio u toku. Gledati Atenu i njega je kao gledati dva živa bića usred polja kipova. "Ne mogu prkositi ni tebi ni Heri, Božico", reče Ahilej. "Bolje da se čovjek podredi volji bogova, čak i kad njegovo srce puca od ljutine. Ali tada je jedino pošteno da bogovi čuju molitve čovjeka." Atena razvuče usne u najmanji mogući osmijeh i nestane - tiho se vratila na Olimp - i vrijeme nastavi teći. Agamemnon završi svoju harangu. S mačem u toku, Ahilej zakorači u prazan krug. "Ti, pijana mješino!" poviče ljudomor. "Ti s tvojim psećim očima i sa srcem zeca. Ti,'vođo', koji nas nikad nisi vodio u bitku ili sačekao u zasjedi s najboljim Ahejcima - ti kome nedostaje hrabrosti da opljačka Ilij i zato mora pljačkati šatore svoje vojske - ti, 'kralju' koji vladaš samo najbezvrjednijim ološem između nas - obećavam ti ovo, iznijet ću moćnu kletvu ovog dana..." Stotine ljudi oko mene uzdahnuše gotovo kao jedan, više zaprepašteni tim obećanjem kletve nego što bi bili da je Ahilej jednostavno posjekao Agamemnona kao psa. "Kunem vam se da će jednoga dana svi sinovi Aheje poželjeti da Ahilej opet dođe", poviče ljudomor, tako glasno da zaustavi kocke za igru na stotinu metara daleko od logora, "svi u vašoj vojsci! A onda ćete, Atrejci, biti pokošeni, tako da nikoga neće biti da vas spasi - bit ćete pokošeni kao snoplje pod krvolokom Hektorom. I na taj dan vi ćete iščupati vlastito srce i pojesti ga, očajni, srditi što ste pristali da se osramoti najbolji od svih Ahejaca." I onda se Ahilej okrene na svojoj slavnoj peti i iskorači iz kruga te, škripeći preko primorskog šljunka, krene u mrak između šatora. Moram priznati - bio je to vražji izlazak. Agamemnonu su ruke drhtale i tresao je glavom. Po govoru drugih se vidjelo da su bili zaprepašteni. Nestor stupi naprijed kako bi održao govor o vremenu kad su kentauri ratovali, a što nas je sve zanimalo. Stvarnost odudara od epa - kod Homera Ahilej je još nazočan kada Nestor govori - a moj skolički um to bilježi, no uglavnom je moja pažnja daleko, daleko. U tom času, dok se prisjećam Ahilejevog ubitačnog pogleda prema Ateni čas prije no što ga je ona povukla za kosu i primorala na pokornost, čudesno mi ukaza plan djelovanja tako hrabar, tako očito osuđen na neuspjeh, tako samoubilački da mi od toga zastane dah." "Bias, jesi li dobro?", upita Orus koji je stajao do mene. Zurim bijelo u njega. Na trenutak se ne mogu sjetiti ni tko je on ni tko je "Bias", zaboravivši na moj promijenjeni identitet. Odmahnem glavom i proguram se iz kruga slavnih ubojica. Šljunak škripi pod mojim nogama bez onog junačkog odjeka Ahilejevog odlaska. Hodam prema vodi i najednom izvan vidokruga, odbacim oblik Biasa. Daje itko tu bio, vidio bi sada sredovječnog Thomasa Hockenberrvja, naočale i sve drugo što ga pritišće u apsurdnoj nošnji ahejskog kopljanika, vunu i krzno koji prekrivaju moj pribor za preobražavanje i čvrsti oklop. Ocean je taman. Taman kao vino, mislim, ali to me ne može obradovati. Imam nesavladiv poriv, ne prvi put, da upotrijebim mogućnosti svoga ogrtača i levitacijske opreme te da odletim daleko odavde - da se vinem preko Ilija konačno, da pogledam odozgo njihove baklje i stanovnike osuđene na propast, i onda odletim na jug i zapad preko tog kao vino tamnog mora - Egejskog - dok ne dođem na otoke i kopno koji još nisu grčki. Mogao bih provjeriti što rade Klitemnestra i Penelopa, Telemah i Orest. Profesor Thomas Hockenberrv, i kao dječak i kao odrasli, uvijek se slagao bolje sa ženama i djecom nego s muškim odraslim osobama. Ali ove proto-grkinje i djeca su krvoločniji nego bilo koji odrasli muškarci koje je Hockenberrv upoznao u svom drugom, beskrvnom životu. Ostavimo letenje za neki drugi dan. Zapravo, sasvim ću ga odbaciti. Valovi pristižu jedan drugog, smiruju se u svom uobičajenom ritmu. Učinit ću to. Odluka dolazi s ushitom od naumljenog letenja - ne, ne od letenja, već od uzbuđenja na pomisao na nultu gravitaciju koja se postigne kada se bacimo s nekog visokog mjesta i znamo da nema pada na čvrsto tlo. Potoni ili plivaj, padaj ili leti. Učinit ću to. Blizu Conamara Chaosa

10 Podmornica Mahnmuta, europskog moraveka, bila je tri kilometra ispred krakena i povećavala udaljenost, što je trebalo stvoriti nešto samopouzdanja u malenom robotsko-organskom stvoru, ali uzevši u obzir da su krakeni često imali pet kilometara duge pipke, nije. Bilo je to uznemirenje. Još gore, bilo je to ometanje. Mahnmut je skoro dovršio svoju novu analizu 116. soneta, žudio ju je poslati e-poštom Orphu na Io, a zadnja stvar koju je sada želio je da mu podmornica bude progutana. Sonarom je promotrio krakena, uvjerio se kako ga glomazna, gladna želatinasta masa s bičevima još uvijek progoni, i spojio se s reaktorom dovoljno dugo da doda još tri čvora brzini svoga broda. Kraken, koji je ovdje bio zapravo izvan svojih dubina, tako blizu područja Conamara Chaosa i njegovim procjepima otvorenog mora u ledu, zamlatarao je da ga dostigne. Mahnmut je znao da, tako dugo dok obojica putuju ovom brzinom, kraken neće biti sposoban ispružiti pipke do pune dužine da bi zgrabio podmornicu, ali ako njegova mala podmornica sretne nešto - recimo veliku grudu svjetlećih algi - i ako bude morao usporiti, ili još gore, ako se zapetlja u svjetleću ljepljivu zapreku, kraken će biti na njemu poput... "Oh, prokletstvo", reče Mahnmut, napuštajući svaki pokušaj usporedbe i govoreći glasno u mrmljajućoj tišini skučene boravišne šupljine podmornice. Njegovi senzori bili su uključeni u brodske sustave, a virtualni pogled mu je prikazao velike grude svjetlećih algi ravno ispred. Svjetleće kolonije su plutale uz ovdašnje izotermičke struje, hraneći se crvenkastim žilama magnezij sulfata koji se uzdizao do ledenog pokrova iznad, poput isto tako mnogo krvavog glavnog korijenja. Mahnmut je pomislio zaroni i podmornica je zaronila desetak kilometara dublje, izbjegavajući niže kolonije algi za samo nekoliko desetaka metara. Kraken je zaronio za njim. Da se kraken mogao ceriti, cerio bi se sada - to je bila njegova prava dubina za ubijanje. Mahnmut je nerado maknuo 116. sonet iz svog vizualnog polja i razmislio o mogućnostima. Sramota bi bilo da ga pojede kraken na manje od stotinu kilometara od Conamara Chaos Centrale. Bila je to krivnja tih prokletih birokrata - trebali su istrijebiti ta čudovišta u svojim lokalnim podmorjima prije nego su naredili jednom od svojih moravek istraživača da dođe na sastanak. Mogao je ubiti krakena. Ali bez žetelačke podmornice u krugu od tisuću kilometara, ta krasna zvjerka bila bi rastrgana na komadiće i probavlje-na od parazita u koloniji svjetlećih algi, od slanovodnih morskih pasa, od slobodno plutajućih cjevastih crva i od drugih krakena davno prije nego što bi tvrtkin žetelac mogao doći blizu. Bila bi to strašna šteta. Mahnmut prijeđe s virtualnog na običan vid, dovoljno dugo da razgleda svoju nišu u kojoj živi, kao da mu pogled na njegovu stisnutu stvarnost može dati ideju. I jest. Na njegovom upravljačkom stolu, pokraj u kožu uvezenih Shakespea-reovih djela i Vendlerinog ispisa, bila je tu njegova lava svjetiljka - mala šala njegovog starog partnera moraveka Urtzweila od prije skoro dvadeset J-godina. Mahnmut se nasmiješio i ponovo se prebacio na virtualni računalni sustav, na svim valnim dužinama. Ovako blizu Chaos Centrale mora biti diapira, a kraken mrzi diapire. Da. Petnaest kilometara na jugo-jugoistoku, cijelo polje diapirskog podrigivanja podiže se sporo prema ledenoj kori, tako bezvoljno kao voštane kapi u njegovoj lava svjetiljci. Mahnmut je uzeo kurs prema najbližem uzdizanju diapira i dodao još pet čvorova, samo radi sigurnosti; ako postoji sigurnost nadohvat krakova odraslog krakena. Diapir nije bio ništa drugo već gruda toplog leda, zagrijana vrelom vodom iz hidrotermalnih odušaka na morskom dnu duboko ispod, i dizala se kroz more puno gorke soli prema ledenoj kori koja je nekad pokrivala 100% Europe, a koja sada, dvije tisuće Z-godina nakon što je Crvobot Arbeiter Co. stigla, još uvijek pokriva preko 98% ovog Jupiterovog mjeseca. Ovaj diapir bio je oko petnaest kilometara širok i uzdizao se sve brže kako se približavao površinskoj ledenoj kori. Krakeni nisu voljeli elektrolitička svojstva diapira. S gađenjem su odbijali dotaknuti tu stvar čak i sa senzornim ticalima, još više sa smrtonosnim udovima ili ždrijelom. Mahnmutova podmornica dosegla je uzdižuću grudu dobrih deset kilometara ispred krakena koji ga je progonio, usporila, preobličila vanjsku oplatu za snagu sudara, uvukla senzore i sonde i zabila se u bljuzgavu grudu. Mahnmut je koristio sonar i EPS da bi provjerio navigacijske prolaze koji su još uvijek bili oko osam tisuća metara iznad njega. Za nekoliko minuta, gruda će se smrviti o debelu ledenu koru, probiti se nagore kroz rascjepe, pukotine i pore, i prsnuti bljuzgavi snijeg kao fontanu stotinjak metara visoko. Na kratko vrijeme, ovaj dio Conamara Chaosa će izgledati kao američki Yellowstone Park iz Minulog Doba, sa svojim crveno-sum-pornim gejzirima i zakuhalim vrućim izvorima. Onda će se trag pjene raširiti u Europinoj slaboj gravitaciji, jedne sedmine Zemljine, pasti kao usporeni film olujne bljuzgavice, na kilometre sa svake strane

11 otvora, a onda se smrznuti u tankoj, umjetnoj atmosferi - u svih njenih 100 miliba-ra - dodajući još apstraktnih skulptura na već izmučena polja leda. Mahnmut nije mogao biti ubijen u doslovnom značenju - iako djelomično organski, on je prije "bio" nego "živio"; a bio je stvoren da bude čvrst - ali zasigurno nije želio postati dio vodoskoka ili smrznuti komadić apstraktne skulpture sljedećih tisuću Z-godina. Za čas je zaboravio i na krakena i na 116. sonet, dok je izračunavao brojke - brzinu uspona gro-made blatnoga leda, napredovanje njegove podmornice kroz led, brzo približavanje ledenog pokrova - a onda je prenio svoje misli na strojarnicu i tankove s balastom. Ako sve bude u redu, izaći će na južnoj strani diapira pola kilometra prije nego gruda udari u led te ubrzati ravno naprijed, pokušati izaći na površinu trenutak prije nego se valovi sudara prošire kroz plovne kanale. Onda će iskoristiti svoju brzinu od sto kilometara na sat da bi se držao ispred efekta vodopada - zapravo koristeći podmornicu kao dasku za surfanje pola puta do Conamara Chaos Centrale. Zadnjih dvadesetak kilometara, otprilike, do baze na površini, morat će prijeći nakon što se plimni val rasprši, ali nije imao izbora. Bit će to paklenski dolazak. Osim ako nešto nije blokiralo plovni put ispred. Ili ako druga podmornica dolazi plovnim putem iz Centrale. Bilo bi to ponižavajuće, na nekoliko sekundi, prije nego Mahnmut i Crna Dama budu uništeni. U najmanju ruku, kraken više neće biti problem. Ta stvorenja odbijala podići se na manje od pet kilometara do površinskog leda. Nakon što je unio sve komande i znajući kako je napravio sve što bi mogao zamisliti da preživi i stigne na vrijeme u bazu, Mahnmut se vratio analizi soneta. Mahnmutova podmornica - koju je odavno bio nazvao Crna Dama - krstarila je zadnjih dvadeset kilometara, do Conamara Chaos Centrale, kroz kilometar široki plovni put, vozeći površinom crnog mora ispod crnog neba. Tri četvrtine Jupitera se dizalo na nebu; oblaci su bili sjajni, a vrpce oblaka se kotrljale zamagljenim bojama, dok je sićušni Io poskakivao preko lica uspinjućeg diva, daleko iznad ledenog obzora. Sa svake strane kanala, ledene isprugane stijene su se dizale nekoliko stotina metara, njihova čista lica dosadno siva i tupavo crvenkasta nasuprot crnoga neba. Mahnmut je bio uzbuđen dok je vadio Shakespeareov sonet SONET Neka brak srodnih duša i stvorenja Prepreke nema, ljubav ljubav nije Ako se, čim se s mijenom sretne, mijenja, II okrene vjerom kad se vjernost skrije. O ne! to svjetionik jest što ljuta Olujna mora motri, stamen, jak, Zvijezda je svakoj barci koja luta Ne znajuć moć joj, premda joj je znak. Vremenu Ljubav nije luda bijedna, Premda joj lik i usne srp mu čeka, ne mijenja svakog sata se, ni tjedna, Već traje sve dok svijeta je i vijeka. Ako sam dokaz da se varam stoga, Nit pisah što, nit ljubljaše tko koga.1 Desetljećima je mrzio taj sonet. Bili su to stihovi kakve su ljudi recitirali na svojim vjenčanjima u Minulom Dobu. Bilo je to ulizivački. Bilo je to kičasto. To nije bio dobar Shakespeare. Ali otkriće mikrozapisa kritičkih djela žene po imenu Helen Vendler - kritičarke koja je živjela i pisala u jednom od tih stoljeća, devetnaestom, dvadesetom ili dvadeset prvom (zabilješke o datumima nisu bile pouzdane) - dalo je Mahnmutu ključ tumačenja tog soneta. Što ako 116. sonet nije bio, kako se to bilo prikazivalo mnogo stoljeća, neodlučno potvrđivanje već nasilno odbijanje? Mahnmut se vratio svojim označenim "ključnim riječima" za podršku. Bile su u svakom stihu - "nije, ne, ni" i onda u četrnaestom stihu - "nit" - odjek nihilističkih riječi Kralja Leara: "nikad, nikad, nikad, nikad, nikad." To je bila definitivno pjesma odbijanja. Ali odbijanja čega? Mahnmut je znao da je 116. sonet bio dio ciklusa "Mladić", ali također je znao da je izraz "mladić" bio tek malo više od smokvinog lista koji je dodan kasnije, u godinama pretjerane čednosti. Te ljubavne pjesme nisu bile namijenjene muškarcu već "mladiću" - sigurno dječaku, vjerojatno ne starijem od trinaest godina. Mahnmut je čitao kritike iz druge polovice dvadesetog stoljeća i saznao kako su ti "učeni ljudi" shvaćali te sonete doslovno - naime, da su oni prava homoseksualna pisma pisca kazališnih komada Shakespearea - ali Mahnmut je također saznao, iz više znanstvenih radova u prethodnim dobima i u kasnijem razdoblju Minule Dobi, da je takvo, politički motivirano mišljenje, djetinjasto. Shakespeare je u svojim sonetima gradio dramu. Mahnmut je bio siguran u to. "Mladić", a kasnije i "Crna Dama", bili su likovi u toj drami. Sonete je pisao godinama i oni nisu bili nastali u vrelini strasti već u naponu Shakespeareove snage. A što je on istraživao u tim sonetima? Ljubav. I kakvo je bilo Shakespearevo "stvarno" mišljenje o ljubavi? Nitko to nikada neće znati - Mahnmut je bio siguran da je Bard bio previše pametan, previše ciničan, previše vičan skrivanju da ikada otkrije svoje stvarne osjećaje. Ali u drami za dramom, Shakespeare je pokazao kako jaki osjećaji - uključujući i ljubav - pretvaraju ljude u luđake. Shakespeare je, kao i Lear, volio svoje luđake. Romeo je bio luđak Sreće, Hamlet luđak Sudbine, MacBeth luđak Ambicije, Falstaff... dobro,