Euharistijski kongresi. liturgijsko-pastoralni. od 2. do 29. studenoga 2014.

Transkript

1 11 živo liturgijsko-pastoralni vrelo list 2014 Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji GOD. XXXI. CIJENA: 13 KN Euharistijski kongresi od 2. do 29. studenoga 2014.

2 God. XXXI. (2014.) Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove živo ISSN vrelo UDK 282 Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević Uredničko vijeće: mons. Ivan Šaško, Ante Crnčević, Petar Bašić, Ivan Ćurić, Ivica Žižić Predsjednik uredničkog vijeća: mons. Ivan Šaško Uredništvo: Ante Crnčević, Ivan Andrić, Lana Vuičić Grafička priprema: Tomislav Košćak Izdavač i nakladnik: Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji Ksaverska cesta 12a ZAGREB Telefon: Faks: hilp@hilp.hr Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Marko Ivan Rupnik, Katerdala sv. Sebastijana (Vojni ordinarijat Republike Slovačke), urednikova riječ 1 Spomen koji rasvjetljava današnjicu naša tema: Euharistijski kongresi 2 Slaviti danas euharistijski kongres, mons. Piero Marini Euharistijski kongresi Crkve u Hrvatskoj, mons. Ivan Šaško otajstvo i zbilja 22 Biblijska razmišljanja: A. Vučković, S. Slišković, I. Šaško, I. Raguž Spomen svih vjernika pokojnika Obljetnica posvete Lateranske bazilike Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu Isus Krist Kralj svega stvorenja u duhu i istini 38 Pred otajstvom Presvete euharistije Euharistijsko klanjanje uz misli bl. Alojzija Stepinca trenutak: pisma čitatelja 40 O Božjem imenu u liturgiji

3 ŽIVO VRELO UREDNIKOVA RIJEČ Spomen koji rasvjetljava današnjicu Prošla su već tri desetljeća, a svi koji su mu bili dionici rado se i živo prisjećaju snage kojom je pokrenuo jedinstvo naroda i u biće vjernika iznova utisnuo samopouzdanje i hrabrost za svjedočenje kršćanske vjere i za odgovornost u vraćanju kršćanskoga lica društvu u kojemu živimo. Nacionalni euharistijski kongres, koji je u Mariji Bistrici 8. i 9. rujna okupio vjernike iz svih hrvatskih nadbiskupija i biskupija, kao i one raseljene izvan domovine, označavao je završetak velikih jubileja Trinaest stoljeća kršćanstva u hrvatskome narodu i spomen na višestoljetno zajedništvo Hrvatske sa Svetom Stolicom ali je ostao živjeti kao istinski početak. U spomenu na te događaje, na dobru pripremu Kongresa, na prateće sadržaje, aktivnosti u župnim i drugim zajednicama te na nepregledno mnoštvo okupljenih vjernika, ne smije se zaobići istina da je otajstvo euharistije uvijek žarište zajedništva Crkve i pokretačka snaga njezinoga poslanja i svjedočke prisutnosti u svijetu. Euharistija okuplja, ujedinjuje s Kristom i šalje. Preobraženi Kristom, darovanim u otajstvu euharistije, i prihvaćajući»euharistijsku formu«življenja, vjernici bivaju poslani: u svijet, k ljudima koji su potrebiti svjedočanstva vjere i djelotvorne ljubavi; u društvo koje je tvrdo za ljepotu evanđelja; u kulturu koja je pod stalnom prijetnjom onih koji žele čovjeka s drukčijim vrjednotama; u znanost koja, lišena Božjega svjetla, ne dopire do dubine istine; u politiku koja, pod vidom autonomnosti, ne uspijeva biti zauzeta za opće dobro; u svakodnevicu kojoj je potreban okus vječnosti Euharistijski kongresi, usmjeravani nastojanjima Liturgijskoga pokreta i liturgijske obnove, kroz posljednje su stoljeće bili providnosno prepoznati kao izvrstan put obnove eklezijalnoga lica kršćanskih vjernika i kršćanskoga lica društva u kojemu kršćani žive. Možda su nam danas potrebni novi načini i putovi u izgrađivanju eklezijalnoga zajedništva i u promicanju kršćanske odgovornosti za svijet i društvo, ali svako će kršćansko nastojanje uvijek biti potrebno otajstvenoga žari šta u kojemu Riječ i Tijelo, prilike Kristove žive prisutnosti i darovanosti, postaju svjetlo za svaki ispravan pogled i blagovana snaga za svako plemenito djelo. Slavlje euharistije ne stoji povrh ili pored našega kršćan skoga življenja i djelovanja. Ono je izvor našega kršćanskoga biti i evanđeoskoga djelovati. Spomen na Nacionalni euharistijski kongres može, stoga, rasvijetliti naše danas i nove okolnosti crkvene i kršćanske prisutnosti. Urednik 1

4 NAŠA TEMA Euharistijski kongresi Slaviti danas euharistijski kongres U hodu prema»euharistijskoj formi«življenja mons. Piero Marini 2 DDa bismo mogli razumjeti smisao slavlja euharistijskih kongresa u Crkvi u suvremenome društvu, potrebno je proniknuti u njihove početke i sagledati, barem ukratko, njihov povijesni hod. S tih polazišta pratit ćemo poslijekoncilsku obnovu djelâ koja se vežu uz euharistijske kongrese kao i njihovu prilagodbu novim crkvenim i društvenim prilikama. Od polovice 19. stoljeća u Europi se, a osobito u Francuskoj, zamjećuje snažan procvat nastojanjâ u promicanju štovanja Presvete euharistije. Obnova euharistijske pobožnosti, dijelom kao reakcija na jansenističku strogost i na napade militantnoga ateizma, ostvarivala se na razne načine, ali je naglasak najčešće stavljan na čin klanjanja i zadovoljštine naspram stvarne prisutnosti Isusa Krista u euharistiji,»boga skrivenoga pod velom hostije«, a što je bilo pogrđivano od bezbožnih i zanemarivano od strane javnih vlasti. U tome društveno-religijskom okruženju oko godine nastaje Djelo međunarodnih euharistijskih kongresa. Ono sažimlje plodove euharistijskoga apostolata sv. Pierre-Juliena Eymarda,»apostola euharistije«( ) te drugih uglednih promicatelja kao što su bl. Antoine Chevrier ( ), Léon Dupont ( ) i biskup Gaston Adrian de Ségur ( ). Sve te ideje ostvarivane su intuitivnošću i ustrajnom zauzetošću Émilie-Marie Tamisier ( ). Njezin projekt»euharistijskih hodočašća zadovoljštine«u svetišta koja su čuvala spomen na neko od euharistijskih čuda postupno je prerastao u»kongrese Euharistijskih djela«, a koji su uskoro dobili naziv»euharistijski kongresi«. U njihovu odvijanju, klanjanju pred Presvetim sakramentom pridruživale bi se svečane manifestacije s ciljem da se u širim slojevima društva istakne istina o Kristovoj euharistijskoj prisutnosti te da se katolicima posvijesti spoznaja o njihovoj brojnosti i snazi. Dana 25. travnja organizacijski odbor, na čelu kojega je bio veliki industrijalac iz Lillea Philibert Vrau, okružnim pismom poziva katolike iz cijeloga svijeta na euharistijski kongres koji se trebao održati u Lilleu krajem lipnja iste godine. Premda je ideja imala skromne početke, prvotni je zanos pružio okvir za buduće euharistijske kongrese i dao poticaj za njihovo periodično održavanje. U središtu svih događanja na euharistijskim kongresima, kao i u hodu njihove priprave, stoji slavlje euharistije, a svi oblici kulta koji su tradicionalno oblikovali kongresna događanja (klanjanja, procesije), kao i svi katehetski i drugi susreti, trebaju biti usmjereni k tome slavlju. Tako euharistijski kongres postaje izvrsnom prigodom za eklezijalno zajedništvo, promatrano u njegovu slavljeničkome i evangelizatorskome vidiku.

5 živo vrelo Dobivanjem odobrenja pape Leona XIII. i stavljanjem u službu Svete Stolice, euharistijski kongresi bivaju prepoznati kao javne manifestacije kojih je svrha buditi u katolicima vjeru u Kristovu stvarnu prisutnost u euharistiji, poticati njihov zanos u euharistijskoj pobožnosti izvan mise te promicati Kristovo kraljevanje u društvu kao način odupiranja idejama tadašnje moderne koja je u religiji gledala velikoga neprijatelja protiv kojega se, govorilo se, treba boriti sa svom odlučnošću. 1. Početci kongresâ Cilj euharistijskih kongresa, u svojoj biti nepromijenjen od početaka sve do Statuta iz godine, određen je Općim odredbama koje su pratile razvoj Djela:»Nastojati da se uvijek više spoznaje, ljubi i štuje Gospodin naš Isus Krist u Presvetome oltarskom sakramentu [ ] te djelovati na način da njegovo kraljevstvo zavlada u društvu u cijelome svijetu.«(čl. 1) 1.1. Euharistijska pobožnost i njezin razvoj Pokret kongresâ, već od njegova početka, vezan je isključivo za promicanje»euharistijskih djela«koja su uključivala nastojanja usmjerena k podupiranju i širenju pobožnosti i čašćenju Presvetoga sakramenta izvan mise. Takva euharistijska djela isticana su na prvim kongresima: klanjanje kao čin zadovoljštine, noćno klanjanje, sveta ura, popudbina bolesnima, priprava djece na prvu pričest, dnevni pohod Presvetom sakramentu, misa zadovoljštine, klanjanje s djecom, počasne straže, djelo svete popudbine, euharistijska liga, euharistijski križari, mjesečna euharistijska procesija, itd. Ipak, među svim tim»djelima«prvi promicatelji pokreta smatrali su euharistijske procesije izvrsnim sredstvom da se istakne društveni značaj euharistijskoga kulta te da se na svečan način potvrdi katolička vjera u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, a što je bilo ismijavano od strane onodobnih pozitivista. Novo razdoblje u povijesnome hodu euharistijskih kongresa započinje početkom dvadesetoga stoljeća dolaskom na papinsku službu sv. Pija X., poznatoga i pod naslovom»papa euharistije«. Taj novi korak obilježen je poglavito brojnošću kongresa koji okupljaju sve veća mnoštva ljudi. Zajedno s tim, zamjetno raste međunarodno sudjelovanje na kongresima, koji se iz zemalja francuskoga jezičnoga područja (Francuska, Belgija, Švicarska te Jeruzalem, gdje je francuska prisutnost bila znatna) proširuju na druge krajeve: Rim (1905.), Metz (1907.), London (1908.), Köln (1909.), Montreal (1910.), Madrid (1911.) i Beč (1912.) Sâmi kongresi, premda čuvaju narav javnih manifestacija s ciljem osnaženja katoličke vjere u euharistiju, na stanoviti način mijenjaju svoje usmjerenje te bivaju sustavno osmišljavani u pripravi, širenju i zaživljavanju dekreta o euharistiji pape Pija X., a koji se tiču česte pričesti i prve pričesti djece. Osim što je shvaćana predmetom čašćenja, euharistija se sve više otkriva kao hrana. MONS. PIERO MARINI, naslovni nadbiskup Martirana, predsjednik Papinskoga odbora za međunarodne euharistijske kongrese. Od vremena Drugoga vatikanskog koncila uključen je u djelo liturgijske obnove, a od do bio je ravnatelj Papinskih liturgijskih slavlja. 3

6 NAŠA TEMA Euharistijski kongresi Euharistija izrasta iz susreta učenika s uskrslim Gospodinom, iz prepoznavanja Njega u gestama koje je sâm ostavio Crkvi da ih čini na njegov spomen. Reljef sa svetohraništa u crkvi sv. Pavla Apostola u Torinu. Nakon prekida prouzročenoga Prvim svjetskim ratom, tradicija međunarodnih euharistijskih kongresa nastavlja se u Rimu godine, s papom Pijom XI. U prvi plan istaknuta je misao da je hostija simbol jedinstva među ljudima i sredstvo postizanja jedinstva. Po završetku rata koji je razdijelio narode i države te prouzročio milijune mrtvih mir je, naime, bio jedna od ključnih tema euharistijskoga kongresa u Rimu. Tako kongresi, koji se od tada održavaju svake dvije godine, daju prostora svjedočenju vjere u kršćansko otajstvo te sve više poprimaju međunarodni značaj, a održavaju se na svim kontinentima: Chicago (1926.), Sydney (1928.), Kartaga (1930.), Dublin (1932.), Buenos Aires (1934.), Manila (1936.), Budimpešta (1938.). Niz je ponovno prekinut tragičnim događajima Drugoga svjetskoga rata pa je trebalo čekati sve do godine da se ponovno održi kongres, najprije u Barceloni, a potom u Rio de Janeiru (1956.) i Münchenu (1960). Zahvaljujući rastućoj interakciji euharistijskih kongresa i liturgijskoga pokreta, poslijeratno razdoblje donosi novosti. Ako je do toga vremena završna procesija tvorila vrhunac kongresnih događanja, kao svojevrsno svetkovanje Tijelova na međunarodnoj razini, od tada se euharistijska pobožnost sve više usmjerava prema slavlju euharistije. U tome je smislu kongres u Münchenu godine, premda još uvijek u okvirima tradicionalnoga odvijanja, označio zanimljiv razvoj ne samo s obzirom na probuđenu ekumensku osjetljivost, nego i glede nastojanja da se kongresna slavlja ukorijenjena u oblike pobožnosti tipične za 19. st. združe s onodobnom liturgijskom obnovom. Svima koji su stare teološke razloge za održavanje kongresa smatrali nadiđenima, dan je novi vidik euharistijskih kongresa, posebice zaslugom velikoga liturgičara oca Andreasa Jungmanna koji je predložio da se u tim međunarodnim manifestacijama pokuša na svjetskoj razini prepoznati obnavljanje antičke prakse statio urbis. Kroz veliki dio prvoga tisućljeća rimski je biskup isticao jedinstvo svoje Crkve pohađajući razne»župe«, povjerene svećenicima, i slaveći u njima euharistiju (statio urbis). Na taj način,»kao što je papa, ili njegov posebno ovlašteni predstavnik, predsjedao u postajnome slavlju u gradu Rimu, tako i papin izaslanik, okružen biskupima iz brojnih zemalja, svećenstvom i pukom iz svih naroda, stoji na čelu slavlja [euharistijskoga kongresa, op. prev.] i prinosi žrtvu Božjemu veličanstvu«(j. A. Jungmann). Ta origi nalna ideja, prema kojoj euharistijski kongresi zadobivaju fizionomiju jedne statio, zamišljene kao statio orbis ili nationis, nije ostala bez osporavanja, osobito u pravoslavlju (npr. kod ruskoga teologa Nikolaja Afanassieffa). Unatoč stanovitim poteškoćama s Jungmannovom idejom u svjetlu euharistijske ekleziologije, ona je omogućila istaknuti da euharistijski kongresi trebaju uvijek, kao svoju temeljnu svrhu, 4

7 živo vrelo imati zadaću okupljanja vjernika iz cijeloga svijeta radi zajedničkoga slavljenja euharistijske gozbe i tako izgrađivati Crkvu, Gospodinovo tijelo.»ne bi imalo smisla naglašava Jungmann i bilo bi bez ikakve koristi, veličati uzvišenost euharistije, ako ne bi bilo svetoga naroda koji biva nahranjen euharistijom i čiji je duh vođen Gospodnjim zakonom. Cilj kongresnih slavlja nije euharistija, nego Božji narod.«novi teološki razlozi euharistijskih kongresa, istaknuti na kongresu u Münchenu, bit će preuzeti u dokumentu Sveta pričest i štovanje euharistije izvan mise, izdanome 21. lipnja 1973., a koji obnavlja vidike euharistijskoga kulta u svjetlu načelâ Drugoga vatikanskog koncila. 1.2.»Kristovo društveno kraljevstvo«ili društvena dimenzija euharistije Već od početaka euharistijskih kongresa kultni vidik bio je združen s jednom drugom dimenzijom: ostvarivanjem»društvenoga Kristovog kraljevstva«, čime se htjelo ne samo reagirati na nastojanja javnih vlasti u laicizaciji društva i države, nego, štoviše, naglasiti cjelokupnu stvarnost Krista spasitelja čitavoga čovječanstva i otkupitelja svemira. Da bismo to bolje razumjeli, dostatno je zaviriti u misli sv. Pierre-Juliena Eymarda, apostola euharistije u Francuskoj sredinom 19. st. Osebujnim stilom on piše:»veliko zlo ovoga doba jest činjenica da se Isusu Kristu ne pristupa kao Spasitelju i Bogu. Zanemaruje se njegov temelj, njegov zakon, sâma milost koja spašava. [ ] Božja ljubav koja nema središte u sakramentu euharistije nema pravih uvjeta da bi bila plodnom; utrnut će se. [ ] Što, dakle, činiti? Vratiti se izvoru, Isusu, ne tek Isusu koji prolazi Galilejom ili Isusu proslavljenomu na nebu, nego također i prije svega Isusu u euharistiji. Potrebno je učiniti da on iziđe iz svoga zatočeništva da bi stao na čelo kršćanskoga društva koje treba voditi i spasiti. Potrebno je za njega sagraditi palaču, kraljevsko prijestolje, dvorjane vjernih slugu, obitelj prijatelja, narod klanjatelja. To je zadaća i slava našega vremena. [ ] Znajmo svi: svijet napreduje ili ne napreduje razmjerno čašćenju koje iskazuje euharistiji. Tu stoji život i veličina njegove vjere, njegove ljubavi i njegove krjeposnosti. Neka sve više nadolazi ovo Kraljevstvo euharistije: predugo su zemljom vladali bezbožnost i nezahvalnost! Adveniat regnum tuum!«(p.-j. Eymard) Na temelju toga može se zaključiti zašto je papa Leon XIII. blagoslovio»djelo međunarodnih euharistijskih kongresa«i zauzeo se za slavljenje kongresa na nacionalnoj razini: s ciljem da se dade djelotvoran poticaj vjerskomu buđenju, ponovno istaknu bitne kršćanske teme te dade temelj novoj prisutnosti kršćana u društvu, otvarajući put značajnijoj prisutnosti katolika, udaljenih iz velikih kulturalnih gibanja 19. stoljeća. Ideja Kristove vladavine i njegova»društvenoga kraljevstva«posebno je produbljena na kongresu u Lurdu g. Slijedom onoga što je Leon XIII. ustvrdio u enciklici o Presvetome Srcu Isusovu (25. svibnja 1899.), ne samo da se naglašavala bezgranična Kristova kraljevska vlast, nego se isticalo također da postoji»jedna euharistijska forma Kristova kraljevanja, koje ima društvenu dimenziju: da euharistija objavi ljudima njihovu autentičnu jednakost u novoj naravi Božje djece, ujedinjujući ih sve u isto dostojanstvo; ona ih čini braćom, pri čemu je pričest znak i sredstvo toga bratstva.«5

8 NAŠA TEMA Euharistijski kongresi 2. Slaviti euharistijski kongres u Crkvi danas Obrednik De sacra communione et de cultu mysterii eucharistici extra Missam (1973.), kao plod koncilske obnove, nadilazi stara teološka polazišta kongresâ, prihvaćajući sa stanovitom razboritošću nova usmjerenja usvojena s kongresa u Münchenu.»Euharistijski kongresi, uvedeni u novije vrijeme u život Crkve kao jedinstvene manifestacije euharistijskoga kulta, trebaju se poimati kao statio, tj. postaja zauzetosti i molitve, na koju jedna zajednica poziva cijelu mjesnu Crkvu, ili jedna mjesna Crkva poziva druge Crkve istoga kraja, istoga naroda ili cijeloga svijeta, da bi zajedno produbili neki vidik euharistijskoga otajstva i iskazali mu javno štovanje, u savezu ljubavi i jedinstva.«(br. 109) Pojam statio predstavljen je kao jedna postaja zauzetosti i molitve, postaja na koju jedna zajednica poziva cijelu Crkvu,»s punim sudjelovanjem mjesne Crkve i znatnom prisutnošću drugih mjesnih Crkava«. Na taj način, misao o statio orbis ili statio nationis postaje ideja slobodno nadahnuta antičkom statio urbis, nadilazeći ranije spomenute ekleziološke poteškoće. Ciljevi euharistijskoga kongresa (produbljenje nekog vidika euharistijskoga otajstva i njegovo javno štovanje), ostvareni u svêzu ljubavi i jedinstva, prizivaju, osim toga, na temeljne aspekte euharistijske ekleziologije, čije je sjeme, raspršeno u raznim dokumentima Drugoga vatikanskog koncila, doživjelo znatan razvoj u enciklici Ecclesia de Eucharistia pape Ivana Pavla II. i u apostolskoj pobudnici Sacramentum caritatis Benedikta XVI. U spomenutome Obredniku povijesni i teološki razlozi nastanka i razvoja euharistijskih kongresa predstavljeni su na dosta radikalan način. Pogledajmo kako Kultni vidici kongresa Polazeći od dokumenta De sacra communione, kultna dimenzija koja je obilježavala euharistijske kongrese prije Koncila, tj. euharistijska pobožnost, sada biva usredištena na slavlje euharistije, Kristova vazmenoga sakramenta, darovanoga da bi svijet imao život. Sve do Drugoga svjetskog rata na euharistijskim kongresima naglasak je bio stavljen poglavito na procesiju u kojoj se ocrtavao sav sjaj toga događanja. U Montrealu je, tako, procesija trajala sedam sati, na Malti i u Budimpešti je bila upriličena na čamcima, u Beču se razvila po Ringu Misa, premda slavljena u svečanome pontifikalnom obliku, bila je poimana kao događaj drugotnoga značaja. Pričest je, naposljetku, tvorila treću točku programa i bila»veličanstveno zatvorena u samu sebe«, kao što se to činilo još od 18. st. U takvom fragmentiranome poimanju, ideja o obnovi drevne statio omogućavala je da se ponovno uspostavi jedinstvo euharistijskoga otajstva i njegovoga slavljenja:»euharistijsko slavlje bit će, uistinu, središte i vrhunac svih nastojanja i svih oblika pobožnosti«(sveta pričest i štovanje euh. otajstva, 112a). Polazeći od toga, određuje se da»slavlja Božje riječi, katehetski susreti i javna zborovanja budu usmjereni k produbljenju neke predložene teme, a njezini se praktični vidici jasnije i plodonosnije izlože«(112b). Svoje mjesto u programu trebaju naći i molitva i tradicionalni oblik euharistijskoga 6

9 živo vrelo klanjanja:»neka se omogući prigoda za zajedničku molitvu i za produženo klanjanje pred izloženim Presvetim sakramentom u unaprijed određenim crkvama koje će biti najprikladnije za te pobožne vježbe«(112c). Sve to usmjerava tijek pripravnoga razdoblja euharistijskoga kongresa, kada treba posvetiti brigu»intenzivnijoj katehezi o euharistiji, naročito kao otajstvu Krista živog i djelatnog u Crkvi; takva kateheza treba biti prilagođena stupnju shvaćanja pojedinih skupina, a pozornost je potrebno posvetiti i djelatnijem udioništvu vjernika u svetoj liturgiji, uz promicanje pobožnoga slušanja Božje riječi i bratskoga osjećaja zajedništva«(usp. br. 111/ab). U središte događanja kongresa i njegova pripravnoga hoda sada je stavljeno slavlje euharistije, a svi oblici kulta koji su tradicionalno oblikovali kongresna događanja (klanjanja, procesije), kao i svi katehetski i drugi susreti, trebaju biti usmjereni k tome slavlju. Tako euharistijski kongres postaje izvrsnom prigodom za eklezijalno zajedništvo, promatrano u njegovu slavljeničkome i evangelizatorskome vidiku. a) Perspektive s obzirom na slavlje. Svaki euharistijski kongres ima zadaću očitovati izvanrednost i neiscrpnu moć»predanoga tijela i prolivene krvi«kao počela, načina i svrhe kršćanske egzistencije i djelovanja krštenika. Motreći u tome svjetlu, slavljenje, klanjanje i zahvaljivanje jesu način kojim se kršćani odnose prema velikome daru euharistije. Biva, stoga, jasnim da sve što se zbiva tijekom završnoga tjedna euharistijskoga kongresa postaje modelom kako slaviti i živjeti euharistiju. To pak zahtijeva sljedeće: 1. Kongres mjesne Crkve treba biti mišljen i ostvaren u težnji prema slavlju euharistije, koje ostaje cilj, svrha i središte svekolikoga događanja; tako svako slavlje euharistije, a poglavito ono završno, postaje formom i izvorom svakoga drugog kongresnog susrweta. 2. Potrebno je nastojati da se, koliko je moguće, ostvari pomirba euharistijske pobožnosti s koncilskom teologijom (koju nalazimo u velikim dokumentima: Misterium fidei, Eucharisticum mysterium i u obredniku De sacra communione) te s novijim dokumentima rimskih prvosvećenika (enciklikom Ecclesia de Eucharistia, pismom Dominicae Cenae, apostolskom pobudnicom Sacramentum caritatis), kako bi sve bilo usmjereno prema jedinstvenoj euharistijskoj ekleziologiji. Euharistija je po svojoj naravi»kongres«, okupljanje,»sveti saziv«krštenika, koji se izručuju preobrazbenoj snazi prisutnoga Gospodina. Motiv s novih vratnica Bazilike sv. Marije Velike u Rimu. 7

10 NAŠA TEMA Euharistijski kongresi Euharistija nas uvijek vraća otajstvu predanoga Tijela i prolivene Krvi. Nepoznati autor: oslikano romaničko raspelo, 12. st., Nacionalni muzej umjetnosti, Barcelona. 3. Euharistijskom štovanju izvan mise treba dati njegovo pravo mjesto u slavlju kongresa, držeći se dvaju načela: Štovanje koje se iskazuje Ocu po Sinu u Duhu Svetom u slavlju euharistije produžuje se u euharistijskome štovanju izvan mise.»slavljenje euharistije unutar misne žrtve jest, u pravom smislu riječi, izvor i svrha štovanja koje se euharistiji iskazuje izvan mise.«(de sacra communione, 2)»Štujući Krista nazočnog u sakramentu, neka vjernici imaju na umu da Kristova prisutnost proizlazi iz žrtve i da je usmjerena prema pričesti, sakramentalnoj i duhovnoj.«(isto, 89)»U rasporedbi euharistijskih pobožnih vježba neka se pazi na liturgijska vremena, na način da pobožnosti budu usklađene sa svetom liturgijom, da, na neki način, iz nje crpe nadahnuće te kršćanski narod k njoj vode.«(isto, 79) Dobro je poznat dugi niz poslijekoncilskih dokumenata o euharistiji, koji pozivaju na očuvanje tradicionalnih oblika pobožnosti prema Presvetome sakramentu izvan mise, osobito euharistijskoga klanjanja. Postoji opće suglasje da štovanje euharistije, na ispravan način shvaćeno, treba uvijek biti preporučivano i poticano, kako to čine enciklika Ecclesia de Eucharistia (10, 47-52) i postsinodalna pobudnica Sacramentum caritatis. Poteškoća je samo u pitanju na kojoj se teološkoj misli ta praksa treba nadahnjivati. Što se tiče euharistijskoga klanjanja ne ulazeći sada u njegov povijesni razvoj valja reći da je ono izraslo iz stanovite individualističke euharistijske teologije. Zadaća koja se nameće danas jest ucijepiti tu duhovnoplodonosnu pobožnu vježbu u širi okvir euharistijske ekleziologije, usmjerene prema zajedništvu, te joj dati nove poticaje. Smjernice o načinu na koji sve to treba ostvarivati pruža nam jedno pojašnjenje svetoga Augustina, navedeno u enciklici Ecclesia de Eucharistia (br. 40):»Ako ste njegovo tijelo i njegovi udovi, na stolu je Gospodnjem položeno ono što je vaše otajstvo; da, vi primate ono što je vaše otajstvo.«(govor 272; PL 38, 1247) Polazeći od te tvrdnje, uzvišena zadaća euharistijskoga kongresa bila bi obnoviti stare oblike euharistijske pobožnosti umjesto da ih se jednostavno sačuva te ih promicati u duhu koncilske euharistijske ekleziologije. Pogledajmo nekoliko konkretnih primjera: Ako štovanje euharistije izvan mise ima svrhu»proširiti milost žrtve«, onda se ono treba oslanjati na slavlje i na njegove geste (slušanje Riječi, šutnja, iskazivanje hvale, zahvaljivanje, prinošenje života, klanjanje, zajedništvo) te, zašto ne, na mjesta na kojima se događa slavlje (oltar, ambon, sjedište predsjedatelja). 8

11 živo vrelo Oblikovati klanjanje pred Presvetim sakramentom u duhu koncilske euharistijske ekleziologije znači dati prednost zajedničkomu klanjanju pred običajem produženoga pojedinačnoga i naizmjeničnoga klanjanja. Štoviše, obrednik De sacra communione, kada preporučuje svečano godišnje izlaganje Presvetoga sakramenta, podsjeća da se ono održi»samo ako se predviđa odgovarajući odaziv vjernika«(br. 86), dok savjetuje da se»oblik euharistijske pobožnosti u kojemu se po jedan ili dvojica članova zajednice izmjenjuju u klanjanju pred Presvetim sakramentom«čuva u redovničkim zajednicama (br. 90). Nije, dakle, dovoljno tek živo podržavati praksu euharistijskih klanjanja. Potrebno je, kako nas podsjeća papa Benedikt XVI., također poticati i»primjerenu euharistijsku katehezu u kojoj će se vjernicima tumačiti važnost toga čina štovanja, koje omogućuje da se dublje i plodonosnije živi sâmo liturgijsko slavlje«(sacramentum caritatis, 67). b) Misionarsko-evangelizacijske perspektive. Već je istaknuto da su euharistijski kongresi, počevši od dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća, za pontifikata pape Pija XI., uključivali partikularne Crkve sviju pet kontinenata, u snažnome evangelizatorskom duhu. Od tada je binom euharistija-evangelizacija postao neizostavnim dijelom smjernicâ što ih daje Sveta Stolica preko Papinskoga odbora za međunarodne euharistijske kongrese. U pripremi i slavljenju euharistijskoga kongresa, perspektivi slavlja pridružena je, dakle, i ona misionarsko-evangelizacijska, po kojoj se euharistijski stol predstavlja izvorištem evanđeoskoga kvasca i pokretačkom snagom za izgradnju ljudskoga društva i, ujedno, kao zalog Kraljevstva koje dolazi. Riječ je o tome da se spasenjska dimenzija euharistije unese u cjelokupnu stvarnost suvremenoga svijeta i u raznorodnost kulturâ:»vjernici su pozvani da budu svjesni da autentična euharistijska Crkva jest misionarska. Uistinu, euharistija je izvor poslanja. Euharistijski susret [ ] budi u učeniku odlučnu volju da drugima hrabro naviješta ono što je sam slušao i iskusio, kako bi i njih priveo istome susretu s Kristom. Na taj se način učenik, poslan od Crkve, otvara poslanju koje nema granica.«(xi. redovita biskupska sinoda, Prijedlozi, 42). Vidik kongresnoga zajedništva koji se očituje u slavlju, iziskuje da euharistija od vremena do vremena bude pokazana kao»stijeg za narode koji željno traže«(usp. Iz 11, 10), prikladan odgovor na žeđ za istinom, za novošću i životom, žeđ koju svaki pojedinac nosi u srcu. To vrijedi ne samo za zemlje koje su tradicionalno prepoznate kao prostor misionarskoga djelovanja, nego također u zemljama koje su odavna evangelizirane. Dostatno je, na primjer, svratiti pogled na europski kontinent na kojemu narodi, vjekovima obilježeni kršćanskom kulturom, danas žive u sve većem odmaku od vrjednota vjere, u udaljavanju od zajedničkih kršćanskih korijena i u sve širemu rascjepu evanđelja i kulture. Upravo inkulturacija vjere postaje jednim od tvornih oblika nove evangelizacije, kojom se želi ponovno u središte staviti osobu Isusa Krista i njegovo evanđelje, kako bi Crkva ostala vjerna svomu poslanju te i dalje bila sjeme života i budućnosti čovječanstva. 9

12 NAŠA TEMA Euharistijski kongresi S tim ciljem euharistijski kongresi mogu biti dragocjeno mjesto snažnijega oblikovanja odnosa euharistije i evangelizacije, odnosno, saziva Crkve u euharistijsku zajednicu i poslanja koje joj je sam Krist povjerio za naviještanje evanđelja Kraljevstva.»Po sebi je očevidno da je jedino Božji narod koji se dao sabrati u jedinstvu i slozi, kadar uvjeriti svijet.«(g. Lohfink) U obzoru trećega tisućljeća nova je evangelizacija bila i jest trajan izazov euharistijskim kongresima (P. Poupard); oni mogu pomoći da slavlja euharistije postanu pokretačem preobrazbe srca i društva i stvaranja kulture bratstva. U dinamici kongresnih događanja, stoga, treba biti očevidno da je euharistija stavljena u središte kako bi prožimala i oblikovala kršćanski život i zauzetost u novoj evangelizaciji, povjerenoj svim vjernicima. U okviru ove misionarsko-evangelizacijske perspektive značajno mjesto pripada također ekumenskom i međureligijskom nastojanju. U Crkvama drevne evangelizacije taj vidik nastojanja počesto je bio zanemarivan, što iz socioloških što iz ideoloških i apologetskih razloga. Na prvih trideset i sedam međunarodnih euharistijskih kongresa, na primjer, tema ekumenizma nije uopće bila prisutna, a tema međureligijskoga dijaloga susreće se samo na kongresu u Jeruzalemu 1893., i to samo djelomično i s pristupima koji se uvelike razlikuju od današnjih. Danas, ipak, nije više moguće zanemariti tijesnu svezu između euharistije i zajedništva Crkava. Ako euharistija po svojoj naravi očituje i ostvaruje eklezijalnu formu, onda ona ne predstavlja samo cilj, nego također put i sredstvo kojima se doseže vidljivo zajedništvo kršćanskih Crkava. Ekumenski odnosi počeli su na široka vrata ulaziti u događanja euharistijskih kongresa počevši od onoga u Münchenu g. Tada započete pripreme za Drugi vatikanski koncil ponukale su svetoga papu Ivana XXIII. da ustanovi Tajništvo za promicanje jedinstva kršćana. Od tada, u eklezijalnoj perspektivi Koncila, hod prema jedinstvu kršćana postaje sastavnim dijelom nastojanja Crkve, a time i euharistijskih kongresa. Njemu se, u posljednje vrijeme, pridružuje međureligijski dijalog, obilježen susretom u Asizu 1986., koji se zbio željom svetoga Ivana Pavla II. Naravno je da ekumenski i međureligijski naglasci na pojedinome kongresu ovise o specifičnostima neke zemlje, socio-kulturalnim prilikama i okolnostima u kojima se kongres slavi. Zanimljivo je podsjetiti, na primjer, da je uvođenje novih euharistijskih molitava u Rimski misal s njihovim posvetnim epiklezama potaknulo teološko zbližavanje s braćom pravoslavcima, kao što je pozornost koja je dana Božjoj riječi u kršćanskome bogoštovlju bila razlogom, još od šezdesetih godina, već uobičajene prisutnosti predstavnikâ reformiranih Crkava na euharistijskim kongresima. Tako se na konferencijama u okviru kongresâ slobodno raspravlja o pitanjima ekumenskih odnosa, među kojima i ono glede zajedničkoga pristupa pričesti. U govoru o međureligijskim odnosima ne može se ne spomenuti»duh Asiza«: poziv na iskazivanje hvale koja proizlazi iz vjere u Boga stvoritelja, poziv na mir, kao univerzalnu žudnju čovjekova duha, i na pravdu. Euharistija pomaže kršćaninu da ne bježi od života i od njegovih teškoća, nego da susreće stvarnost snagom koja proizlazi iz Kristova vazma:»čovjek vjernik, suočen sa zamkama zla, zna da se može osloniti na Boga, koji želi samo do- 10

13 živo vrelo bro, kako bi stekao hrabrost suprotstaviti se teškoćama, pa i onim najvećima, s osobnom odgovornošću, bez da zapadne u fatalizam ili u nerazborite načine djelovanja.«(ivan Pavao II., Govor u Asizu, 24. siječnja 2002.) 2.2. Društveni vidici kongresâ Slavljenička dimenzija, s pojedinostima koje se dugo naglašavalo, ne smije potisnuti u zaborav društveni vidik euharistijskih kongresa. Uistinu, kako potvrđuje jedan vrsni poznavatelj kongresâ, danas»u Crkvi postoji pretjerani zazor od Kristova društvenoga kraljevstva, s nagnućem da se u potpunosti zanemare iskustva koje je taj pokret pobudio po čitavoj Europi još krajem 19. stoljeća. Takav stav, koji proizlazi više iz ideološkoga nego teološkoga poimanja Crkve, riskira da se zanemari nužnost razlikovanja bîti»kršćanskoga društvenoga kraljevstva«od elemenata koji se naslanjaju na pojavnosti i promjenjive okolnosti unutar odnosâ crkvenoga života i društveno-političkih gibanja.«(e. Vecchi) Izraz»Kristovo društveno kraljevstvo«, unatoč lako uočljivim ograničenostima, smjera prema ponovnome otkrivanju Krista prisutnoga u euharistiji, kao izvornoga spasenjskoga sakramenta, namijenjenoga čovjeku kao pojedincu i kao članu društva. Tako se otkriva da»usmjerenost Crkve prema kraljevstvu pronalazi u euharistiji svoj izvor i vrhunac«(m. Semeraro). U današnjoj Crkvi društvena se dimenzija euharistije predstavlja poglavito kao: Uvjerenje da je Crkva u euharistiji primila»genetski kôd«svoga identiteta, veledar koji ju predstavlja svijetu kao»kristovo tijelo«i»sakrament spasenja«. Odatle izrasta poziv na preobrazbu, ne samo onu moralnoga i nutarnjega reda, nego i onu društvenu i kulturalnu. Stoga se s pravom može govoriti o istinskome euharistijskom etosu. Usmjerenje svih vidika kršćanskoga života, uključivši i one društvene, s polazištem u euharistiji, u okviru koncilske ekleziologije i ispravnoga odnosa Crkve prema svijetu, po načinu»euharistijske forme«življenja (usp. Sacramentum caritatis, 70-83). Promicanje središnjosti i dostojanstva ljudske osobe. Pred Gospodarom povijesti i budućnosti svijeta, patnje siromaha, sve brojnije žrtve nepravde, kao i svi zaboravljeni na zemlji, ne smiju biti isključeni iz slavljenja euharistij- Poklonstveno štovanje euharistijskoga otajstva rasvjetljuje vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost te biva okrjepom za javno očitovanje vjere, slijedeći»euharistijsku formu«življenja. 11

14 NAŠA TEMA Euharistijski kongresi Euharistijska procesija, kojom vjernička zajednica izlazi u prostor javnoga života, očituje društvenu dimenziju euharistije i poziva vjernike na kršćansku odgovornost za prepoznatljivost Kristove prisutnosti u društvu u kojemu žive. Josip Botteri Dini: Euharistijska procesija. skoga otajstva, koje obvezuje krštenike da se svjesno i aktivno zauzmu za pravdu i za preobrazbu svijeta. (usp. Poruka Biskupske sinode iz 2005.) Naposljetku, ne smije se zaboraviti da se danas semantičko poimanje izraza»kristovo društveno kra ljev stvo«počesto, i s razlogom, odnosi na djela solidarnosti i bratstva, koja izranjaju iz plodnoga slavlje nja ovoga sakramenta, a u cilju stvaranja jednoga novog svijeta. To je na zadivljujući način istaknuto na poslijekoncilskim kongresima u Bombayu (1964.), Bogoti (1968.) i Filadelfiji (1976.). Ostaju znamenitima riječi pape Pavla VI. izrečene za vrijeme XXXIX. euharistijskoga kongresa, održanoga u Bogoti:»On [Krist] nas je ljubio i predao sebe za nas: dilexit et tradidit semetipsum (usp. Ef 5, 2): Mi ga trebamo nasljedovati: Evo križa! Trebamo ljubiti sve do žrtvovanja samih sebe, ako želimo izgrađivati novo društvo, koje zavrjeđuje da bude primjer istinski čovječnoga i kršćanskoga društva.«(govor u Bogoti, 22. kolovoza 1968.) Gledajući pred sobom campesinos, ustvrdio je:»sakrament euharistije nudi nam njegovu skrivenu prisutnost kao živu i stvarnu; ali i vi ste sakrament, to jest sveta slika Gospodina prisutnoga među nama, kao neskriveni i vidljivi odsjaj njegova ljudskoga i božanskoga lica Čitava tradicija Crkve prepoznaje u siromasima sakrament Krista, jasno, ne na način kako to promatramo u zbilji euharistije, ali u savršenom analoškome i mističkome suodnosu s njom.«(homilija u Bogoti, 23. kolovoza 1968.) U novije vrijeme, papa Ivan Pavao II., pišući kardinalu Knoxu u pripravi za euharistijski kongres u Lurdu 1981., smješta tu etiku na planetarnu razinu:» Novi čovjek, novi svijet, obilježen sinovskim odnosom prema Bogu i bratskim odnosom s ljudima, recimo slobodno: novi ljudski rod to su plodovi koji se očekuju od Kruha života koji Crkva lomi i dijeli u Kristovo ime.«(1. siječnja 1979.) 3. Zaključne misli: Milost trajne obnove euharistijskoga života Crkve Za zaključak kanim istaknuti nekoliko jednostavnih razmišljanja o smislu slavljenja euharistijskoga kongresa na biskupijskoj i(li) nacionalnoj razini kako se on ne bi sveo na puko slavlje koje ne bi imalo poveznicâ s vremenom prije i vremenom poslije. 12

15 živo vrelo Prije svega, svaki je kongres (kao zasebna statio) jedinstveni trenutak u hodu Crkve, simboličko mjesto okupljanja narodâ na gozbu Kraljevstva, mjesto trajne obnove euharistijskoga života Božjega naroda. Stoga je euharistijski kongres, osim što je veličanstvena manifestacija vjere i izraz čašćenja iskazanoga prema euharistiji, ujedno milost trajne obnove euharistijskoga života svega Božjega naroda. U tome smislu može biti korisno imati pred očima apostolsku pobudnicu Sacramentum caritatis (2007.) u kojoj euharistijsko slavlje sa svim svojim protegama ( euharistijska duhovnost, euharistijska forma življenja, duhovno bogoštovlje ) biva povjereno Božjemu narodu kako bi postalo životnom zbiljom. Potom, euharistijski kongres nije tek časna povlastica koja se daje nekoj partikularnoj Crkvi, nego je dan da posluži za dinamični rast Božjega naroda. Mnoge aktivnosti u Crkvi (skupine u župnim zajednicama, apostolski pokreti, mladi, oblici posvećenoga života, udruge, volontarijat ) očekuju da budu senzibilizirane u ostvarivanju zadaća koje su im povjerene. Potrebno je sve te oblike djelovanja prodahnuti spoznajom da euharistija nije»nešto povrh«, nešto što ostaje na rubu različitih aktivnosti koje poduzima svaka pojedina skupina, nego ono što je temeljno, izvor i vrhunac života i poslanja svakoga krštenika. Sve je to potrebno ako se želi da euharistijski kongres ne ostane sam sebi svrhom, nego da postane sredstvo kojim će se cijelu Crkvu uključiti u slavlje Gospodnje Pashe, koja je»vez ljubavi jedinstva«. Na kraju, rado ističem sličnost euharistijskih kongresa s putovanjima rimskih prvosvećenika u partikularne Crkve. Oboje su (zajedno s Međunarodnim susretima mladih i Međunarodnim susretima obiteljî) dio»putujućega učiteljevanja«koje uključuje cijelu Crkvu, dajući veću važnost pojedinim zemljama ili zemljopisnim područjima. Po njima se u jasan pastoralan oblik utjelovljuje misao o središnjosti euharistije za život Crkve i za spasenje svijeta. U to sam se i sâm mogao uvjeriti tijekom priprave i odvijanja apostolskih putovanja svetoga Ivana Pavla II. u Hrvatsku 1994., i Na tim je putovanjima euharistijsko slavlje bilo uvijek središnji događaj, a u njihovu pripravu nije bila uključena samo pojedina mjesna Crkva nego sav narod. Slavlja u raznim biskupijama izraz su života tih partikularnih Crkava koje su liturgijskim molitvama, pjevanjem i obrednim gestama mogle izraziti svoju vjeru, vlastitu povijest i tradiciju. Slavlja kojima je predsjedao Nasljednik svetoga Petra, okružen dijecezanskim biskupom, prezbiterima i đakonima te sveukupnim svetim Božjim narodom, bila su jednom od najljepših slika Katoličke Crkve i ujedno živo svjedočanstvo službe Rimskoga biskupa, koji je pozvan da naviještanjem riječi evanđelja i sakramentima utvrđuje braću u vjeri. S pomoću slavljâ kojima je predsjedao u Hrvatskoj, sveti papa Ivan Pavao II. želio je svim građanima Hrvatske ponovno navijestiti evanđeoske vrjednote te je braću i sestre učvrstio u vjeri kako bi bili kadri pružiti živo svjedočanstvo Božje ljubavi prema svakomu čovjeku. Doista, pastoralni pohodi Petrova nasljednika, kao i euharistijski kongresi, nastavljaju u razumljiv pastoralni oblik ucjepljivati središnjost euharistije za život Crkve i za spasenje svijeta. Preveo: fra Ante Crnčević 13

16 NAŠA TEMA Euharistijski kongresi MARIJA BISTRICA 84 Euharistija je sakramenat zajedništva Boga s čovjekom i čovjeka s Bogom; sakramenat je najdubljeg zajedništva među članovima Crkve. Nikada vjernici nisu tako duboko povezani međusobno kao što su povezani oko oltara u euharistiji Ništa toliko ne približuje čovjeka čovjeku kao što ih približuje pričest. [ ] Pričesnik prima živoga Otkupitelja; no taj Otkupitelj, Isus Krist, Bog je za svakoga čovjeka. Zato pričesnik treba primiti u svoje srce svakog čovjeka. Pričešću se hranimo ljubavlju prema svakom čovjeku. Euharistija je hrana za život vječni, ali ona preobražava i zemaljski život. Pričesnik iz ljubavi teži k pravednosti; on mora biti čovjek za siromahe, gladne, tjeskobne, progonjene i izgubljene. [ ] Istinski je slobodno ono društvo u kojem je svaki čovjek slobodan živjeti s Bogom. Ističemo kao neotuđivo ljudsko pravo da svi građani vjernici mogu javno slaviti euharistiju, da se nitko ne mora sakrivati, da se nitko ne mora bojati bilo kakva prigovora ili prijetnje. Crkva u Božje ime potiče sve vjernike da u svakoj društvenoj ili državnoj realnosti savjesnim i poštenim radom i životom doprinose blagostanju cijeloga naroda i cijele zajednice. iz Homilije kardinala Franje Kuharića, nadbiskupa zagrebačkog, na Nacionalnome euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici, 9. rujna

17 Euharistijski kongresi Crkve u Hrvatskoj mons. Ivan Šaško živo vrelo SSmatram ispravnom tvrdnju da se povijest bilo koje mjesne Crkve može promatrati ili tumačiti u svjetlu euharistije; točnije, unutar dinamike njenih slavljeničkih izražaja i oblika. Sav je život Crkve euharistijski, a euharistija ne ostaje samo lice, nego i životna snaga, očitovanje Duha Svetoga (dynamis), djelotvorne snage Crkve. Glede euharistijskih kongresa Crkve u Hrvatskoj u ovome kratkom izlaganju iznosim samo nekoliko važnih paradigmatskih datosti. U prvoj polovini 20. stoljeća u Hrvatskoj su proslavljena tri nacionalna euharistijska kongresa (u Zagrebu i te u Dubrovniku 1937.) i više od pedeset mjesnih (biskupijskih, dekanatskih) kongresa. Nakon trsatskoga (1902.) i dubrovačkoga kongresa (1904.), posebno su plodonosne tridesete godine 20. stoljeća (37 kongresa). U to vrijeme (u prvoj polovini 20. stoljeća) primjećuje se obilježje koje je trajno pratilo euharistijske kongrese. Naime, političke i općedruštvene okolnosti često im nisu bile naklonjene. S nepovjerenjem se gledalo na njihovo vjersko i kulturalno značenje, jer su u sebi nosili, promicali i jačali pripadnost Katoličkoj Crkvi izražavajući hrvatsku kulturu. Važni dokumenti iz toga razdoblja potvrđuju zanimanje i budnost od strane vlasti prema tim događajima, što je posebno moguće vidjeti u slučaju kongresa u Zagrebu godine. Također se od 1934., uz zauzetost cijeloga episkopata, primjećuje iznimno velik doprinos zagrebačkoga nadbiskupa, danas blaženoga Alojzija Stepinca, koji je promicao euharistijske kongrese i sudjelovao na dvadesetak njih u Hrvatskoj, kao i na međunarodnome kongresu u Budimpešti godine. Drugi svjetski rat spriječio je slavlje nacionalnoga euharistijskoga kongresa, predviđenoga i pripremljenoga za godinu u Zagrebu. Zamah i njegov prekid Polazeći od brojnih slavlja u svim hrvatskim krajevima između dva svjetska rata treba primijetiti stanoviti procvat euharistijskih kongresa unutar petnaestak godina. Najvažniji trenutci toga povijesnoga razdoblja podudaraju se ili pak ulaze u isti okvir zajedničke povijesti kongresâ u Europi, naglašavajući produbljivanje i svjedočenje vjere. Viđeno s pastoralnoga motrišta kongresi su jačali djelovanje katoličkih 15

18 NAŠA TEMA Euharistijski kongresi Reljefni bedž Nacionalnoga euharistijskoga kongresa, Zagreb Ivo Kerdić organizacija, naročito mladih, ostavljajući velik utjecaj u području odgoja i obrazovanja. Kongresi su ujedno bili i most koji je spajao vjersku spoznaju i svakidašnji život, otvarajući nova obzorja pastorala duhovnih zvanja. Razvijanjem liturgijske svijesti i stjecanjem znanja nastali su vidljivi tragovi istinskoga euharistijskoga pokreta, a ne tek nejasne euharistijske misli. Posebnu pozornost zavrjeđuje euharistijska perspektiva unutar velikoga broja pokušaja u to doba koji su se oblikovali oko filozofskih, društvenih i političkih sustava. Kongresi su svjedočili protutežu u odnosu na razne oblike modernih idolatrija, na ponude koje su nastojale suzbiti društvene poteškoće bez odnosa s Bogom ili prianjanja uz njega. Pred raznim krizama kongresi su se javljali poput istinskih škola vjere i apostolata, sposobnih doprijeti do pojedinih vjernika i naroda u cjelini. Bio je to, također, način evangelizacije koji je kanio obuhvatiti sva područja života, uvijek s posebnom pozornošću prema kulturalnome polju. U hrvatskome kontekstu, nakon Drugoga svjetskoga rata, moguće je nazrijeti posebnosti. Naime, ratom prekinuta živost nije mogla doživjeti svoje ponovno buđenje ni nakon njega. Razlog tomu bio je komunistički totalitarizam koji je nastojao oslabiti i potisnuti život Crkve te ugasiti osobito njezinu vidljivu prisutnost u društvu. Posljedica pritisaka režima bila je i nemogućnost onoga javnog očitovanja Crkve koje je redovito u euharistijskim kongresima, ne kao jedan od (društvenih) ciljeva, nego kao življenje crkvenoga zajedništva. S druge strane, neposredni i glavni cilj totalitarizama nije bio, a mislim da to ne će biti ni u budućnosti, iskorjenjivanje privatne vjere, nego uvijek vjere Crkve, crkvenoga zajedništva, a to znači euharistije. Može se potvrditi dojam da puno puta ni mi u Crkvi ne vidimo dobro životnu jezgru svoga života. Možda bi trebalo računati s većom sviješću o onome što u Crkvi vide oni koji joj ne pripadaju ili čak oni koji su joj neprijatelji. Ne kanim reći da trebamo usvojiti njihov ključ čitanja, ali uviđajući njihove stavove možemo postati osjetljiviji prema blagu koje nam je Bog darovao i povjerio. Okolnosti za rođenje NEK-a Prvi i jedini hrvatski nacionalni euharistijski kongres u doba komunizma slavili smo godine. Možemo ga zvati istinskim euharistijskim kongresom jer je ostavio dubok trag u svim segmentima Crkve i društva. U drugome dijelu šezdesetih godina zbog raznih je razloga, a nakon teških iskušenja za Crkvu, kako za klerike, tako i za vjernike laike, bilo moguće osjetiti blaži stav koji je odškrinuo pore i unio dašak slobode. Vrijeme koje je obilježeno progonstvima i mučeništvima vjernih Gospodinu i Crkvi dragocjenost je koja pokazuje i danas kako je vjernost naših starih rasla iz otajstva euharistije i čuvala nadu. Ta je vrijednost i baština duboko pohranjena. 16

19 živo vrelo Valja napomenuti važnost mogućnosti sudjelovanja hrvatskih biskupa na Drugome vatikanskom koncilu. To je dopustilo ne samo ostajanje u tijeku obnove Crkve za vrijeme održavanja Koncila, nego je to bio polog za život Crkve u idućim desetljećima. Ne treba posebno naglašavati da je i doprinos hrvatske prisutnosti na Koncilu bio zamjetljiv, ne misleći pritom samo na pitanje narodnoga jezika u liturgiji, nego i na tematiku vezanu uz život vjernika u ateističkim sustavima. Osim toga, providnosnim se trenutkom može smatrati činjenica da je u koncilskome duhu življena liturgijska obnova, ponajprije prevedenim liturgijskim knjigama. Tu su obnovu pratila i teološko-pastoralna nastojanja, usklađena s gibanjima u sveopćoj Crkvi. Ta je poveznica bila od presudne važnosti jer je to hrvatsko iskustvo imalo odjeka i u drugim zemljama pod komunističkom vlašću. Veze koje su Crkvu u Hrvatskoj držale ujedinjenom sa sveopćom Crkvom nisu se izgubile, premda nisu mogle biti izražavane u punini. Bilo je to iskustvo koje je zrcalilo široku solidarnost Crkava u drugim europskim zemljama i s drugih kontinenata. Osjetljivost za naše prilike u svim krajevima svijeta proizlazila je i iz činjenice raseljenosti hrvatskoga naroda, tako da je iseljeništvo imalo važnu ulogu u prenošenju istine o životu Crkve u Hrvatskoj u nepovoljnim vanjskim prilikama, a naročito o političkim progonstvima, ateizaciji i neslobodama vjernika. Prisutnost hrvatskih vjernika i organizirani pastoral za njih izvan Hrvatske bili su izravni pokazatelji žive vjere koja je s posebnom ljubavlju bila njegovana u ljepoti vlastitoga identiteta i zahvalnosti ljudima koji su ih prihvatili u svojim zemljama. Danas se, s raznih strana i u mnogovrsnim oblicima, vrijeme komunizma pokušava prikazati u simpatičnome svjetlu, pa se ističe da su vjernici i tada mogli ići u crkvu. Istina je da je svaka vezanost uz crkvu imala svoju cijenu na osobnoj, obiteljskoj i društvenoj razini. Režim je osjećao nepodudarnost svojih metoda i ciljeva s onim što je naviještala i živjela kršćanska zajednica. Istinski su vjernici bili pod povećalom i u mnogočemu onemogućavani u slobodi svojih uvjerenja, a naročito je bilo teško onima koji su shvaćani kao protivnici toga duboko nečovječnoga sustava. Za Hrvatsku je nakon Drugoga svjetskog rata veliku poteškoću predstavljalo pogubljenje ili udaljavanje iz Hrvatske katoličkih intelektualaca nakon rata, tako da je cjelokupni katolički laikat doživio težak udarac, posljedice kojega osjećamo i danas. Zanimljivo je i na fenomenološkoj razini vidjeti da su bili praćeni ljudi koji su išli na misu, kao da su i neprijatelji Crkve dobro uočili da je snaga Crkve u euharistiji, u nedjeljnim slavljima i u raznim pobožnostima koje su se odražavale u kulturalnim oblicima, čuvanima i kao narodna baština. Znamo dobro da svaki totalitarizam pokušava letjeti s dva nova krila: 1. pokušajem mijenjanja slike čovjeka (stvarajući novoga čovjeka) i 2. stvaranjem nove kulture ( kulturalnom revolucijom ). Totalitarizmi ne podnose istinsku kulturu i radi toga grade neku novu, po svojoj mjeri. Geslo Nacionalnoga euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici godine, otkriva euharistiju kao hranu kršćanske nade, koja povezuje ljudsko s božanskim, zemaljsko s nebeskim. 17

20 NAŠA TEMA Euharistijski kongresi 18 Čudesno desetljeće hrvatskih slavlja Prije Nacionalnoga euharistijskog kongresa (1984.), u Zagrebu i u Svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici godine slavljen je šesti Međunarodni mariološki i trinaesti Međunarodni marijanski kongres. To su godine stanovite nade i zamaha društvenoga i kulturalnoga života u Hrvatskoj, neodvojivoga od života Crkve koja je tankoćutna prema uskraćivanju sloboda i ljudskoga dostojanstva čuvala svijest i osjećaj o kršćanskim korijenima. U događajima koji su uslijedili prepoznaje se snažna kristološkomariološka crta slavljâ koja su predstavila puno životnih sadržaja Crkve i naroda u nenaklonjenim izvanjskim uvjetima. Četiri godine kasnije započela je priprava za proslavu velikih jubileja koji su čuvali spomen na godine prvih dodira hrvatskoga naroda s rimskim biskupima i sa Svetom Stolicom (na primjer 641. i 879.), važnih za pokrštavanje Hrvata. Ta slavlja govore o spomenu hoda u povijesti, zahvalnosti i stanoviti su program za budućnost. Krenulo se od Marijina prasvetišta u Solinu 1975./1976., preko Nina 1979., da bi se taj lûk dovršio na Nacionalnome euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici. Riječ je o intenzivnome desetljeću duhovne obnove naše partikularne Crkve. Slavilo se trinaest stoljeća kršćanske prisutnosti u hrvatskome narodu. Bilo je važno na svjetlo iznijeti dugu povijest zajedništva, koje se htjelo nasilno prekinuti na temelju političkih interesa. U duhu euharistije, prošlost i sadašnjost postale su bliske, spomen je postao važan čimbenik očuvanja nade i pogleda u budućnost. U euharistiji se živi sloboda za kojom je narod tada žarko čeznuo. Euharistijsko slavlje i euharistijska Kristova prisutnost davala je novu dimenziju povijesnim procesima u kojima je Crkva sazrijevala. Kongres nije bio samo prolazni događaj, nego stvarnost koja traje i u kojoj se ostvaruje spasenje. Izabrano geslo Kongresa bilo je: Maranatha Dođi, Gospodine Isuse! Možemo reći da je to i iz današnje perspektive bio uistinu pogođen izbor. Naime, i danas kao da nedostaje eshatološka crta u govoru o euharistiji, ne ističući sadržaj kršćanske nade, što se pokazuje kao okrnjivanje euharistijskoga dara. Tim se geslom izražava povezanost božanskoga i ljudskoga, zemaljskoga i nebeskoga, odnosno sakramentalna zbilja. To je ujedno bio znak političkim vlastima da se Crkva brine o vrijednostima druge vrste, o vrijednostima koje sežu onkraj prolaznih ciljeva. Jednako tako, u svjetlu euharistije mjere se ljudska djela, a iz euharistije se rađa sebedarje i posvećivanje općemu dobru. Ove se godine (2014., a tada je bio 9. rujna 1984.) spominjemo tridesete obljetnice toga, po mnogočemu jedinstvenoga kongresa. Priprava je zahvatila i uključila cijelu Crkvu u Hrvatskoj i hrvatske katoličke vjernike u svim krajevima svijeta. Istodobno je kongres imao i značajnu ekumensku i međureligijsku vrijednost. Prisutnost posebnoga Papina izaslanika (kardinala Franza Königa) svje- Prizor sa slavlja u Mariji Bistrici 1984.

21 živo vrelo dočila je blizinu sada svetoga Ivana Pavla II., koji je tu istu blizinu osobno očitovao u bazilici sv. Petra u Vatikanu, kada je jedan papa prvi put slavio euharistiju i imao homiliju na hrvatskome jeziku. Na NEK-u se susrelo puno elemenata koji danas, u svjetlu kasnijih povijesnih događanja, djeluju još jasnijima i razumljivijima. Ispod mnoštva slojeva koji se međusobno miješaju, euharistija je poput jezgre koja ima snagu raskrinkati svaku ideologiju i ponovno otkriti otajstvo života. Političke su vlasti tada bile zbunjene velikim mnoštvom vjernika u tim slavljima; zabrinjavao ih je broj ljudi koji se okupljao, ali ono što je trebao biti istinski razlog njihove zabrinutosti i ono što je mijenjalo povijest bio je sadržaj slavljâ. Prošlo je trideset godina Nakon toga nacionalnoga euharistijskoga kongresa, više nije bilo kongresa koji bi nosili oznaku nacionalnih. Bez obzira na to, crkveni je život doživio svoje novo buđenje te je i zbog širih okolnosti bilo lakše promicati kršćanske vrijednosti i ugrađivati ih u društvo. Nakon pada komunističkoga (političkoga) sustava, premda njegovi tragovi ostaju prisutni u svim sferama života, Hrvatska je bila primorana suočiti se s tragičnim događajima ratnoga nasilja. I u tome je slučaju Crkva bila blizu naroda u njegovim potrebama. Ljudi su veliku snagu i utjehu pronalazili upravo u euharistijskome otajstvu i u vjeri koja je nosila iznimna djela kršćanske ljubavi u obrani domovine i u pomaganju bližnjima. Tada su cijele župne zajednice bile primorane osjetiti gorčinu progonstava, ali su sa svojim svećenicima, redovnicima i redovnicama uvijek pronalazile uporište u euharistijskim slavljima, čuvajući nadu povratka i tražeći Božju volju u događajima koji su bili nečitljivi ako se motre samo zemaljskim pogledom. Nemjerljivu su važnost imali pohodi pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Oni su nosili teško izrecivu radost. Providnost je htjela da se točno deset godina nakon NEK-a (10. i 11. rujna 1994.) dogodio taj povijesni, ali i nadpovijesni događaj slavlja koji je ostavio novi pilastar u memoriji euharistijsko slavlje koje je okupilo do tada najveći broj hrvatskih vjernika u Zagrebu. Uslijedila su druga dva nje- Izabrali ste najbolji način da okrunite proslavu svoje velike obljetnice, svraćajući pozornost cijele zajednice na bitnu stvarnost naše vjere: presvetu Euharistiju! Ona sabire u sebi sve temeljne stvarnosti našega spasenja; po Euharistiji se neprestano ponazočuje Kristovo spasenjsko djelovanje u svakom vremenu i naraštaju.[ ] Neka za sve vas ovaj Euharistijski kongres bude kako dolazište, tako i u isto vrijeme polazište. Hranite se ovom euharistijskom hranom, koja će vam pomoći da idete putovima svijeta uvijek ujedinjeni u vjeri otaca, uvijek vjerni Bogu i Njegovoj Crkvi, uvijek djelatni u izgrađivanju kraljevstva Božjega, smatrajući se povlaštenima ako Gospodin koji put pripusti da vaša vjera bude stavljena na tvrdu kušnju. Samo onaj koji ustraje bit će dostojan sudjelovati u gozbi Jaganjčevoj. iz Poruke pape Ivana Pavla II. za Nacionalni euharistijski Kongres u Mariji Bistrici. 19

22 NAŠA TEMA Euharistijski kongresi Apostolski pohodi pape Ivana Pavla II. (1994., 1998., 2003.) i pape Benedikta XVI. (2011.) Crkvi u Hrvatskoj nosili su snagu nacionalnih euharistijskih kongresa. Raznorodni su plodovi bistričkoga Nacionalnoga euharistijskoga kongresa. U hodu priprave vjernika za sudjelovanje na Kongresu i za plodno življenje Euharistije pokrenut je nedjeljni»pastoralni listić«, kasnije poznat pod naslovom»liturgijsko-pastoralni listić«, a iz kojega je izrastao liturgijsko-pastoralni list»živo vrelo«. gova pohoda: u jednome je (Zagreb, Marija Bistrica, Split; listopada 1998.) istaknuo vrijednost svjedočenja vjere po mučenicima iz prvih vremena Crkve i po životu kardinala Alojzija Stepinca, proglasivši ga tada blaženim, a u drugome (Rijeka, Dubrovnik, Đakovo-Osijek, Zadar; lipnja 2003.) vrijednost svetosti (bl. Marija od Propetoga Petković), obitelji ( puta Crkve i naroda ) i otvorenosti Duhu Svetomu. Osam godina kasnije (4. i 5. lipnja 2011.) papa Benedikt XVI. svojim je pohodom obuhvatio središnja područja života Crkve i društva, s naglaskom na tematici obitelji, što je također imalo proročku vrijednost. Ta četiri pohoda, premda su uvijek bila ostvarivana nekim specifičnim povodom, pripremana su s naglaskom na euharistijskome otajstvu i na njegovu odnosu prema pojedinim aktualnim vidicima. Svaki taj pohod imao je u sebi karakteristike euharistijskih kongresa. U godinama između njih, a posebno spominjem Veliki jubilej i pripravu za njega, u mjesnim su Crkvama u Hrvatskoj bili slavljeni razni euharistijski kongresi. Razvidno je da su se promijenile okolnosti; perspektive su postale drukčijima, kao što to pokazuju i tematski naslovi kongresa (na primjer: Euharistijom služimo čovjeku ), usredotočeni više na suodnos euharistije i svakidašnjega života, ulazeći u mikropodručja kršćanskoga poziva. U zadnjim godinama skoro svake godine neka od biskupija slavi svoj euharistijski kongres. 20

23 živo vrelo Trideset godina u Hrvatskoj nije bilo događaja koji bi nosio ime nacionalnoga euharistijskoga kongresa, ali dinamika euharistije u životu Crkve ostaje vidljivom i nosivom, kako u samim euharistijskim slavljima, tako i u pobožnostima. Puno je prostora za međuprožimanja euharistije i ozračja ljudskoga života, čime se oblikuje kršćanska kultura. I dalje treba čuvati osjetljivost za središnjost euharistije. Ako se ona ne razumije, nemoguće je spriječiti fragmentaciju crkvenoga života i zaustavljanje na površnostima koje će stvarati dojam crkvene neučinkovitosti i kušnju usvajanja necrkvenih pristupa društvenim okolnostima. Osim toga, ostaje velika zadaća građenja crkvenosti na temelju laikata koji svjedoči svoje kršćanstvo. Pastoralni napori tijekom trideset godina donijeli su iznenađujuće vrijedne plodove. Mislim prije svega na mlade koji su spremni živjeti svoju vjeru i koji traže primjerenu formaciju koja svoj izvor ima u euharistiji. Završavam s pet glagola koji pokazuju da su nam euharistijski kongresi pomogli i pomažu: prepoznati, razmatrati, pripremati, slaviti i živjeti na vjerodostojan kršćanski način, uvijek u odnosu na otajstvo Božje ljubavi, čudesno prisutno u nama, kako bi bilo življeno za druge, osobito u zajedništvu Crkve. Liturgijski kalendar STUDENI 2 N SPOMEN SVIH VJERNIKA POKOJNIKA 3 P Svagdan; ili: Sv. Martin iz Porresa Fil 2,1-4; Ps 131,1-3; Lk 14, U Sv. Karlo Boromejski, biskup, spomendan od dana: Fil 2,5-11; Ps 22,26b ; Lk 14, S Svagdan: Fil 2,12-18; Ps 27, ; Lk 14, Č Svagdan: Fil 3,3-8a; Ps 105,2-7; Lk 15, P Svagdan: Fil 3,17 4,1; Ps 122,1-5; Lk 16,1-8 8 S Svagdan; ili: Bl. Gracija Kotorski, redovnik Fil 4,10-19; Ps 112, a.9; Lk 16, N POSVETA LATERANSKE BAZILIKE 10 P Sv. Leon Veliki, papa i crkveni naučitelj, spomendan od dana: Tit 1,1-9; Ps 24,1-4ab.5-6; Lk 17, U Sv. Martin Tourski, biskup, spomendan od dana: Tit 2, ; Ps 37,3-4, ; Lk 17, S Sv. Jozafat, biskup i mučenik, spomendan od dana: Tit 3,1-7; Ps 23,1-6; Lk 17, Č Svagdan: Flm 7-20; Ps 146,6c-10; Lk 17, P Sv. Nikola Tavelić, prezbiter i mučenik, spomendan od dana: 2Iv 4-9; Ps 119, ; Lk 17, S Svagdan; ili: Sv. Albert Veliki, biskup i crkveni naučitelj 3Iv 5-8; Ps 112,1-6; Lk 18, N TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 17 P Sv. Elizabeta Ugarska, redovnica, spomendan od dana: Otk 1,1-4; 2,1-5a; Ps 1,1-4.6; Lk 18, U Svagdan; ili: Posveta bazilika sv. Petra i Pavla, apostola Otk 3, ; Ps 15,2-5; Lk 19, S Svagdan: Otk 4,1-11; Ps 150,1-6; Lk 19, Č Svagdan: Otk 5,1-10; Ps 149,1-6a.9b; Lk 19, P Prikazanje Blažene Djevice Marije, spomendan vl.: Zah 2,14-17; Otp. pj.: Lk 1,46-55; Mt 12, S Sv. Cecilija, djevica i mučenica, spomendan od dana: Otk 11,4-12; Ps 144, ; Lk 20, N ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA 24 P Andrija Dung-Lac i drugovi, mučenici, spomendan od dana: Otk 14,1-3.4b-5; Ps 24,1-6; Lk 21, U Svagdan: Otk 14,14-19; Ps 96,10-13; Lk 21, S Svagdan: Otk 15,1-4; Ps 98,1-3b.7-9; Lk 21, Č Svagdan: Otk 18, ; 19,1-3.9a; Ps 100,1b-5; Lk 21, P Svagdan: Otk 20, ,2; Ps 84,3-6a.8a; Lk 21, S Svagdan: Otk 22,1-7; Ps 98,1-7; Lk 21,

24 OTAJSTVO I I ZBILJA 2. studenoga Spomen svih vjernika pokojnika Ulazna pjesma Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila njima. Usp. 4Ezr 2, Zborna molitva Bože, slavo vjernika i živote pravednika. Otkupio si nas smrću i uskrsnućem svoga Sina. Budi milostiv našoj pokojnoj braći i sestrama. Oni su vjerovali u otajstvo uskrsnuća, udijeli im radost vječnoga blaženstva. Po Gospodinu. Darovna molitva Svemogući milosrdni Bože, ovom žrtvom izbriši grijehe našoj pokojnoj braći i sestrama u krvi Kristovoj. Umio si ih vodom krštenja: očisti ih do kraja u samilosnoj ljubavi. Po Kristu. Prvo čitanje Job 19, a Ja znadem: moj Izbavitelj živi. Čitanje Knjige o Jobu Job progovori i reče: O kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale; kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale! Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati. Riječ Gospodnja. Otpjevni psalam Ps 27, b.9a Pripjev: Gospodin mi je svjetlost i spasenje. ili: Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih. Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim? Za jedno molim Gospodina, samo to ja tražim: da živim u Domu Gospodnjem sve dane života svoga, da uživam milinu Gospodnju i Dom njegov gledam. Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja, milostiv mi budi, usliši me! Lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene! Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih. U Gospodina se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek bude srce tvoje: u Gospodina se uzdaj! Drugo čitanje Rim 5, 5-11 Opravdani krvlju njegovom, spasit ćemo se po njemu od srdžbe. Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo: Nada ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njem od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim. I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodinu našem Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje. Riječ Gospodnja. Pjesma prije evanđelja Iv 6, 39 Ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. 22

25 živo vrelo Svi koje mi je Otac dao, doći će k meni Marko I. Rupnik: detalj mozaika s pročelja Bazilike u Lurdu, Popričesna molitva Gospodine, tvoj je Sin za nas umro na križu i slavno uskrsnuo. Po ovoj pričesti molimo te za našu pokojnu braću i sestre: očisti ih ovim vazmenim otajstvom da uniđu u slavu budućeg uskrsnuća. Po Kristu Gospodinu našemu. Evanđelje Iv 6, Tko vjeruje u Sina ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu:»svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.«riječ Gospodnja. Ulazna: 751 Vječni pokoj Otpjevni ps.: Bog mi je svjetlost i spasenje ( Prinosna: O nado naša Pričesna: 733 Svjetlost vječna ili: Žedna mi je duša (ŽV ) Završna: 746 O Kriste, Kralju svemoćni ili: 236 U onaj Dan ili: XVII O Bože, ti si oduvijek Molitva vjernika Braćo i sestre, s pouzdanjem se utecimo Ocu nebeskomu, darivatelju života, i molimo ga da naš zemaljski hod upravi k susretu s njegovim milosnim licem. 1. Rasvijetli, Gospodine, mudrošću Duha Svetoga hod svoje Crkve da svim ljudima naviješta otajstvo tvoje ljubavi te ne propadne nijedan od onih koje si joj povjerio, molimo te. 2. Našu braću i sestre koji se bliže dovršetku zemaljskoga hoda ispuni radosnim pouzdanjem u tvoju vječnu ljubav, molimo te. 3. Onima koji tuguju za svojim pokojnima ojačaj vjeru da je smrt prjelazak u novi život s Kristom Uskrsnulim, molimo te. 4. Nama, koji smo danas u molitvi združeni s našim pokojnima, podari milost radosnoga svjedočenja vjere u uskrsnuće, molimo te. 5. Naše roditelje, braću i sestre, i sve koji u vjeri preminuše uvedi u radost svoga nebeskog kraljevstva, molimo te. Primi, svemogući Bože, naše prošnje. Iskaži svoju dobrotu i milosrđe našoj preminuloj braći i sestrama, a nas ispuni nadom u život koji nam je u vječnosti pripravio tvoj Sin, Isus Krist. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. 23

26 OTAJSTVO I I ZBILJA Očeva volja i uskrsnuće Volja Oca nebeskoga prisutna je posvuda. Tko vjeruje da je Bog stvorio svijet, opaža Očevu volju gdje god se okrene. U kretanju nebeskih tijela, u usklađenosti elemenata, u pulsiranju života. Među svim bićima izdvaja se čovjek. Upravo po volji. On ima svoju volju. Sve je nošeno voljom Stvoriteljevom, ali samo čovjek može i sam htjeti, ne htjeti ili mijenjati svoju volju, htjeti čas jedno, a čas drugo. Temeljno uvjerenje da u podnožju svega stoji volja Očeva, vjernicima može biti i razlogom skliznuća u uvjerenje da iza svake životne nevolje stoji Očeva volja. Tako će mnogima Očeva volja biti samo druga riječ za sudbinu. Sudbina je čvrsti kozmički zakon koji određuje tijek pojedinačnih života. Čovjek može činiti što mu drago, ali na koncu sudbina pokaže da uvijek bude kako je to ona odredila i zapisala. Grčke tragedije su jasan izričaj takvog nepomičnoga zakona sudbine. Kada sudbina i bude poznata i unaprijed obznanjena i kada čovjek čini sve kako bi izbjegao njezin tijek, na koncu se pokaže da je sve uzalud i da su bjegovi bili samo način kojim je sudbina dolazila do ostvarenja svoje volje. Ona se ne kreće pravocrtno i nisu predvidljivi njezini smjerovi, ali ona uvijek ima zadnju riječ. Sva ljudska lukavstva ona pretvori u neočekivane putove svoje volje. Očevu volju vjernici ponekada zamišljaju kao neupitni kozmički zakon koji određuje ljudske sudbine. Sve se zbiva samo zato jer je to Božja volja. Odakle bolest, nesreća, ratovi, neuspjesi, padovi? Očeva volja! To su mjesta na kojima se, čini se ovom pogledu, pokazuje što je zapravo Očeva volja. Negativne strane ljudskoga života samo pokazuju koliko je Očeva volja neupitna u svemu što se zbiva. Tako bi se onda životna mudrost pokazivala u podvrgavanju Očevoj volji. To je, međutim, stoička mudrost u odnosu prema sudbini koja je dijete prirode. Mudar čovjek prihvaća sve ono što ne ovisi o njemu. U protivnome, izgubi i vrijeme i snage boreći se protiv nečega što ionako ne može pobijediti. Stoici uče da je temeljno pravilo za mudar život razlikovanje onoga što ovisi o mojoj volji od onoga što nije u mojoj volji. Ljudska nesreća počinje u trenutku kada čovjek želi izbjeći nevolje koje ne može izbjeći ili kada želi postići dobra koja ne može postići. Otac u objavi Isusa Krista Isus je došao objaviti Oca. On je vidljivi lik nevidljivoga Oca. U njegovim se riječima, djelima i nadasve u njegovu životu pokazuje kakav je Otac nebeski. Isus je mjesto objave Oca. Zato će se i nejasnoće oko Očeve volje moći raspršiti u Isusovoj blizini i u njegovoj riječi. Najjasniji trenutak Očeve volje u Isusovu životu bit će u njegovoj molitvi u Maslinskome vrtu, neposredno prije uhićenja i osude. Umjesto molitve u Maslinskome vrtu evanđelist Ivan u drugom kontekstu donosi Isusove riječi koje se izravno odnose na Očevu volju. Smještene su u dugi Isusov govor, nakon što je nahranio gladno mnoštvo. Isus nije došao vršiti svoju volju. Došao je vršiti Očevu volju. Za razliku od suvremenog čovjeka, koji smatra kako je vrhunac života u 24

27 Anđeo svjetla nad ljudskim grobovima. vršenju svoje volje, Isus govori o svome poslanju koje se sastoji u vršenju Očeve volje. U ovome se sluti i drukčiji pogled na ispunjen život. Prema njemu, čovjeku je najvažnije otkriti Očevu volju i htjeti vršiti je. Vjerojatno nema ni jedne snažnije pokretačke snage ljudskoga života od svijesti da vršim volju Božju. Nedvojbeno je da je Isus tako živio svoj život i da je sve odluke donosio iz svijesti o usklađenosti s Očevom voljom. Ako osluhnemo što Isus kaže o Očevoj volji, opazit ćemo da se ona odnosi na ljude. Nije zatvorena u intimni odnos Oca i Sina. Odnosi se na druge. Očeva je volja da Isus ne izgubi nikoga od onih koje mu je Otac dao, nego da ih sve uskrisi u posljednji dan. Volja se Očeva odnosi na spasenje ljudi. Nije usmjerena na neke pojedinačne svakodnevne životne elemente, nego na cjelokupni ljudski život, na njegovo spasenje, na uskrsnuće. A spasenje se događa preko odnosa s Isusom. U život vječni se dolazi preko pogleda na Isusa i preko vjere u njega. Očeva volja i život vječni Na Isusu se pokazala Očeva volja. Ne samo da je došao vršiti Očevu volju, nego je na njemu vidljivo i kako se ona vrši. Naviještao je Božju blizinu, liječio bolesne, oslobađao zarobljene, živo vrelo tješio žalosne, tažio glad za riječju i glad za kruhom, otvarao srca i ispunjao ih povjerenjem. U svemu što je govorio i radio ljudi su prepoznavali Božju blizinu. Na njemu samome, kada je optužen, uhvaćen, osuđen i ubijen i kada se činilo da je njegovo propovijedanje Očeve blizine i dobrote bilo samo san koji se na Golgoti pred naletom ljudske zavisti i moći raspao i završio u grobu, pokazalo se što je Očeva volja: Otac ga je uskrisio i tako potvrdio sve što je Isus činio i govorio. Tako se na njemu na neočekivani način pokazala istinitost svega što je govorio o Ocu, o njegovoj volji i svome poslanju. Kada se vjernici sjećaju svojih mrtvih i nađu pred zidom nepremostive tajne smrti, Crkva ih poziva da pomno osluhnu Isusove riječi, riječi Bogočovjeka koji je prošao kroz vrata smrti i koga je Otac uskrisio. Umjesto da se na vjernike svali sva težina sudbine i neumitnog zakona smrti, oni se susreću s riječima Uskrsloga koji im svjedoči da volja Očeva nije smrt, nego život vječni. Tako se vjernicima i najteži trenutci susreta sa smrću preobražavaju u otvoreno povjerenje u dobroga Oca i njegovu volju da spasi sve koji vjeruju njegovu Sinu koji ga je objavio, izložio se smrti i Očevom voljom bio uskrišen na novi život. Ante Vučković Zrnje Bog, vječna beskonačnost, po utjelovljenju se uprisutnio u konačnoj sadašnjosti, da bi nama otvorio vrata vječnosti i uveo nas u njezinu radost. Život je, po susretu sa svojim krajem, put u beskraj, u vječnost.»izgubiti život«znači zapriječiti mu da nas vodi u vječnost, učiniti da ostane s ove strane kraja, ograničen. Isus ispunja Očevu volju: da nitko ne bude izgubljen, nego uskrišen u posljednji dan. Odjeci Riječi uz Prvo čitanje: Vjera ima oslonac u nadi Job 19, Ovaj je tekst izabran za Dušni dan jer nada o kojoj govori Job 19, djeluje na nas danas kao vjera u uskrsnuće. Odlomak je sastavni dio razgovora koji vode Job i njegovi prijatelji (poglavlja 4 14; 15 21; 22 28). Jobovi prijatelji zastupaju uobičajene teološke odgovore na pitanje o smislu patnje, a koji samo još više opterećuju čovjeka. Job se sve više brani od toga. Jedan jedini put se pojavljuje u 19, u svim tim optužbama čežnja puna nade: da se Bog pokaže bliz i pomogne mu da živi. Kroz cijelu se Knjigu provlači sumnja da se Boga doživljava kao»neprijatelja«čovjeka, kao onoga koji nije na njegovoj strani, nego ga opterećuje. Takva slika o Bogu odražava se na vjeru u onostranost. Ako je tomu tako, kako će čovjek poslije smrti pred njim opstati? I još nam se nameće razmišljanje koje se tiče pravedne nadoknade: prema njemu bi patnja bila kazna za počinjene grijehe? Mario Cifrak 25

28 OTAJSTVO I I ZBILJA 9. studenoga Obljetnica posvete Lateranske bazilike Ulazna pjesma Sveti grad, novi Jeruzalem vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica, nakićena za svoga muža. Otk 21, 2 Zborna molitva Bože, ti izabireš ljude, živo kamenje, da sebi podigneš vječno prebivalište. Umnoži u Crkvi Duha milosti da se tvoji vjernici stalno ugrađuju u nebeski Jeruzalem. Po Gospodinu. Darovna molitva Primi, Gospodine, ovaj prinos. Daj da svi koji ti se u ovom domu mole dobiju snagu od otajstva i ispunjenje svojih želja. Po Kristu. Prvo čitanje Ez 47, Vidjeh vodu gdje izvire iz Hrama. I svi do kojih doprije ta voda bijahu spašeni. Čitanje Knjige proroka Ezekiela U one dane: Odvede me anđeo natrag k vratima Doma Gospodnjega. I gle: voda izvirala ispod praga Doma, prema istoku jer pročelje Doma bijaše prema istoku i voda otjecaše ispod desne strane Doma, južno od žrtvenika. Zatim me izvede na sjeverna vrata i provede me uokolo vanjskim putem k vanjskim vratima koja gledaju na istok. I gle, voda izvirala s desne strane. I reče mi:»ova voda teče u istočni kraj, spušta se u Arabu i teče u more; a kad se u more izlije, vode mu ozdrave. I kuda god potok protječe, sve živo što se miče oživi; i bit će vrlo mnogo riba, jer kamo god dođe ova voda, sve ozdravi i oživi - kuda god protječe ovaj potok. Duž potoka na obje strane rast će svakovrsne voćke: lišće im neće otpadati i s njih neće nestajati ploda; svakog će mjeseca roditi novim plodom jer im voda dotječe iz Svetišta. Plod će njihov biti za jelo, a lišće za lijek.«riječ Gospodnja. Ulazna: 81 Bog je u svom svetom hramu ili: 226 Od sva se četiri vjetra Otpjevni ps.: Rijeka i rukavci njezini ( Prinosna: 231 Jedan kruh Pričesna: 159 Hvalite Gospoda s nebesa Završna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod Otpjevni psalam Ps 46, Pripjev: Rijeka i rukavci njezini vesele Grad Božji, presveti Šator Višnjega. Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji. Stoga ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u srce mora. Rijeka i rukavci njezini vesele Grad Božji, presveti šator Višnjega. Bog je sred njega, poljuljat se neće, od rane zore Bog mu pomaže. S nama je Gospodin nad Vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev! Dođite, gledajte djela Gospodnja, strahote koje on na zemlji učini. Drugo čitanje 1Kor 3, 9c Hram ste Božji. Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima Braćo! Božja ste građevina. Po milosti Božjoj koja mi je dana ja kao mudri graditelj postavih temelj, a drugi naziđuje; ali svaki neka pazi kako naziđuje. Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist. Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi. Riječ Gospodnja. Pjesma prije evanđelja Ez 37, 27 Moj će Šator biti zauvijek među njima, govori Gospodin, i ja ću biti Bog njihov, a oni narod moj! 26

29 živo vrelo Dom moj dom će se molitve zvati. Mozaik u bazilici»santa Maria Nuova«, Monreale, Sicilija, 12. st. Popričesna molitva Bože, ovaj vremeniti dom tvoje Crkve znak je višnjeg Jeruzalema. Daj da i mi sudjelovanjem u ovom otajstvu postanemo hramom tvoga Duha te jednom uđemo u boravište tvoje slave. Po Kristu. Molitva vjernika Evanđelje Iv 2, Govorio je o hramu svoga tijela. Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče:»nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.«prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj. Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga:»koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?«odgovori im Isus:»Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.«rekoše mu nato Židovi:»Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?«no on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče. Riječ Gospodnja. Braćo i sestre, nebeski Otac izabrao nas je za živo kamenje u izgradnji svoga hrama, Crkve. Molimo ga da budemo zauzeti nositelji poslanja koje nam je povjerio. 1. Za Crkvu, hram sazdan od tvojih vjernika: učvrsti je u postojanoj vjeri da bude dostojna i revna donositeljica tvoga spasenja svim ljudima, molimo te. 2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: da, odani vodstvu tvoga Duha, budu ustrajni graditelji tvoga Kraljevstva i mudri predvoditelji tvoga naroda na putu evanđelja, molimo te. 3. Za sve koji su po otajstvu krštenja preporođeni za novi život u Kristu: pomozi im da po svjedočanstvu vjere i po djelima nesebične ljubavi budu svakomu čovjeku znak tvoje blizine i znak nade u vječnost koju si nam obećao, molimo te 4. Za okupljene u ovom svetome domu: da nikad ne zaboravimo da je Krist temeljni kamen svemu našem postojanju i djelovanju te, na njega oslonjeni, vjerno vršimo svoje kršćansko poslanje u svijetu, molimo te. 5. Za braću i sestre koji dovršiše svoj ovozemaljski hod: po svojoj dobroti udijeli im vječni život i radost u tvojoj slavi, molimo te. Primi, svemogući Bože, naše prošnje i podari nam snagu za evanđeosku odgovornost u izgrađivanju tvoga kraljevstva u svijetu te na kraju zemaljskoga hoda prispijemo u dom koji si nam u vječnosti pripravio. Po Kristu Gospodinu našemu. 27

30 OTAJSTVO I I ZBILJA Posveta Lateranske bazilike 28 Hram Božji Gotovo od početka čovjekova življenja na zemlji postojala su mjesta namijenjena susretu s božanstvom. Sličnu praksu poznaje i Izabrani narod, počevši od mjestâ na kojima se Bog objavljivao, preko Šatora sastanka do jeruzalemskoga hrama, koji je bio najjasniji znak Božje prisutnosti i prostor prebivanja Njegove slave. Unatoč tomu što je Isus o svakome vjerniku govorio kao hramu Božjem, te da Bog prebiva u srcu onoga tko primi njegovu riječ, kršćani su razumjeli kako Isus nije donio samo osobno spasenje pojedinca, nego je stvorio novi narod, zajednicu koja je ujedinjena s njime i međusobno. Taj novi narod sveti Pavao uspoređuje s tijelom u kojemu prebiva punina božanstva. Progonjena Crkva u prvim stoljećima nije mogla podizati građevine za svoje bogoslužne susrete, nego se okupljala u kućama ili oko grobova mučenikâ te tako iskazivala međusobno zajedništvo, ali i vjeru u jedinstvo s nebeskom Crkvom. Kad je kršćanstvo dobilo slobodu, a potom i društveni ugled, vjernici počinju za molitvene sastanke koristiti javne zgrade, bazilike, koje su do tada bile u profanoj uporabi (za trgovinu, politiku ili poučavanje). Grade se i one namijenjene isključivo kršćanskim obredima. U predjelu Laterana u Rimu nalazila se palača koju je prema predaji car Konstantin darovao papi, a potom je sagrađena i bazili- Ugrađujte se kao živo kamenje u Dom nerukotvoren. ka Svetoga Spasitelja, kasnije preimenovana u baziliku svetoga Ivana, gdje je bilo sjedište rimskoga biskupa, što je baziliku učinilo katedralom grada Rima. Tako, unatoč tome što već stoljećima prebiva u Vatikanu, papa, kao biskup Rima, ima svoju katedralu na Lateranu. U svim stolnim crkvama biskupska katedra znak je jedinstva mjesne Crkve, kojemu je biskup jamstvo i čuvar, te znak zajedništva s ostalim Crkvama. Budući da biskup Rima, a kao takav i nasljednik svetoga Petra, ima službu jedinstva i ljubavi koja nadilazi njegovu biskupiju, jer je papa,»otac«svih vjernika, tako i njegova stolnica kao što piše na njezinu pročelju postaje»majka i glava svih crkva grada i svijeta«. Posvećena je 9. studenoga 324. godine, a godišnji spomen toga događaja kao blagdan slave svi katolici svijeta, što ih povezuje s papom i međusobno ujedinjuje u istoj vjeri. Posveta crkve Slavlje posvete crkve znakovit je liturgijski obred. Cijela kršćanska zajednica okupljena je oko biskupa pred vratima crkve. Zaključana vrata crkve svečano se otvaraju, a po ulasku u crkvu biskup blagoslivlja vodu u»znak one svete kupelji što nas u Kristu opra i učini hramom Duha«te njome škropi vjernike, zidove i oltar. Prije liturgijskih čitanja pokazuje narodu Lekcionar uz poklik:»neka u ovoj dvorani uvijek odjekuje Božja riječ. Neka vam otvara otajstvo Kristovo i u Crkvi ostvaruje vaše spasenje!«tako označava da je spasenje djelo Božje te moli da se ono ostvaruje na tome mjestu. Nakon ispovijesti vjere, litanijski zazivi upu ćeni svetima sjedinjuju Crkvu na zemlji s onom na nebu, uz molitvu da konkretna crkve na zgrada bude»dom spasenja i milosti«. Slijedi velika posvetna molitva koja divno sažimlje otajstvo Crkve i njezine liturgije. Nakon što svetim uljem pomaže oltar i zidove crkve, biskup na oltaru pali kâd u znak da se iz toga svetog doma uzdizati molitva poput kâda pred lice Božje, a ona biti puna Kristova miomirisa. Potom se prekriva oltar kao pri-

31 živo vrelo prava za euharistijsku žrtvu, središnji dio posvete i vidljivi znak Kristove nazočnosti, dok svijeće upaljene kod oltara podsjećaju da je Krist svjetlost svijeta. Veličina ovoga slavlja ogleda se i u tome što se godišnji spomen posvete u toj crkvi slavi kao svetkovina, dok se spomen posvete katedrale u svim župama biskupije slavi kao blagdan. Tako i spomen posvete Lateranske bazilike cijela Crkva slavi kao svoj blagdan. Ideal i stvarnost Zgrada posvećena za slavlje svetih otajstava znak je duhovnoga hrama Crkve, sastavljene od vjernika, živoga kamenja. Odnos između ideala i stvarnosti nije uvijek idiličan. Opisuju nam ga i današnja liturgijska čitanja. S jedne je strane ideal Hrama kakvog sanja prorok Ezekiel, a s druge situacija koja je izazvala Isusov bijes. Pri tome ni prorok ne opisuje stvarno stanje, nego svoju nadu. On je doživio porobljavanje Jeruzalema i uništenje Hrama. Njegovo oslobođenje bilo bi za proroka znak obnove života. Bog u svome Hramu izvor je spasenja i darivatelj života kamo god teče njegova milost. I evanđelist je Ivan doživio uništenje Hrama koji nakon toga nije više nije obnovljen. No, za razliku od proroka, on ne sanja njegovu obnovu, jer je shvatio kako je sâm Isus Krist novi Hram. U tome svjetlu promatra i Isusovo istjerivanje trgovaca, opisano u današnjem evanđelju. Isus time ukazuje na svetost mjesta te se postavlja kao njegov gospodar. Ujedno poručuje da životinje više neće biti potrebne jer će on svojom žrtvom dokinuti sve druge žrtve, ali da neće biti nužna ni rukotvorena zgrada. Isusova identifikacija s Hramom uzburkala je duhove. Citirali su je lažni svjedoci na njegovu suđenju i ponavljali ju dok je visio na križu. Otajstvena veza vidljiva je i u razdiranju hramskog zastora u trenutku njegove smrti. Zastor koji je dijelio mjesto Božje nazočnosti od ostatka prostora otvoren je. Isusova smrt otvorila je svima pristup Bogu, jer je njegovo tijelo jedini istinski hram u ko jemu je Bog nazočan. Ono i danas živi u Crkvi, kojoj je Krist glava. Postajući dio njegova tijela i mi sami smo mjesto Božje prisutnosti. Sveti Pavao podsjeća da smo»hram Duha Svetoga«te da smo odgovorni za taj hram. Bog ga želi očistiti od svih idola i svega što priječi da se u nama ogleda njegova svetost i očituje njegova prisutnost. Današnje slavlje ima za cilj u nama probuditi želju za svetošću te da se i sami, ispunjeni njegovom milošću, zauzimamo za slavu Doma Božjega. Slavko Slišković Zrnje Kamenje vidljivoga hrama, crkve, uvijek doziva u pamet živu Crkvu, duhovni Hram. I kao što je, počesto, u kamenome zdanju crkve na zaglavnome kamenu, na svodu, uklesan znak Krista ili lik Jaganjca, tako Krist treba biti»zaglavni kamen«koji svu napetost Crkve, zajednice vjernika, svu njezinu širinu i snagu, drži zajedno, u ravnoteži ljubavi i u nadi konačnoga susreta s Očevim licem. Odjeci Riječi uz Prvo čitanje: Izvori spasenja Ez 47, U 47, 1-12 posljednji puta čujemo proroka Ezekiela. Taj tekst je vrhunac i zaključak njegova pregleda povijesti spasenja. Pred nama je opis viđenja. Voda teče u smjeru juga. Budući da Ezekiel ne pozna komplicirani nacrt Hrama svojih učenika, vidi novi Hram po sjećanju na stari Salomonov, sa svetištem i unutarnjim dvorištem. Jeruzalem zahvaljuje svoju egzistenciju Gihonu kao jedinom izvoru. Nekoć je njegova voda tekla u Cedronsku dolinu i natapala bogate vrtove. Kasnije je kroz Siloe preusmjerena. Prorok stoji u unutarnjem dvorištu Hrama i vidi vodu koja teče kroz njegovu južnu stranu. Pritom sluša. Retoričkim pitanjem»vidiš li, sine čovječji?«(47, 6) Jahve objašnjava događaj. Potok Cedron teče prema judejskoj pustinji, pa u Mrtvo more. To je pozadina da se pokaže spasenjska i plodna snaga hramskog potoka. Jahve opet stanuje usred svoga naroda. Iz njegove prisutnosti izlaze potoci žive vode. Bogatstvo njegova blagoslova ne pozna granice. Mario Cifrak 29

32 OTAJSTVO I I ZBILJA 16. studenoga Trideset i treća nedjelja kroz godinu Ulazna pjesma Gospodin govori: Ja znam svoje naume koje s vama namjeravam naume mira a ne nesreće: zazivat ćete me i ja ću vas uslišati i sabrat ću vas iz svih naroda. Jr 29, Zborna molitva Gospodine, Bože naš, daj da naša vjernost tebi bude i naša radost; jer duboka je i trajna sreća postojano služiti tebi, Stvoritelju svega dobra. Po Gospodinu. Darovna molitva Gospodine, daj da nam darovi, prineseni tvome imenu, udijele vjernost u tvojoj službi i vječno zajedništvo s tobom u slavi. Po Kristu. Prvo čitanje Izr 31, Vješto radi rukama marnim. Čitanje Knjige Mudrih izreka Tko će naći ženu vrsnu? Više vrijedi ona nego biserje. Muževljevo se srce uzda u nju i blagom neće oskudijevati. Ona mu čini dobro, a ne zlo, u sve dane vijeka svojeg. Pribavlja vunu i lan i vješto radi rukama marnim. Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno. Siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima. Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu. Plod joj dajte ruku njezinih i neka je na vratima hvale djela njezina! Riječ Gospodnja. Otpjevni psalam Ps 128,1-5 Pripjev: Blago svima koji se boje Gospodina! Blago svakome koji se boji Gospodina, koji njegovim hodi stazama! Plod ruku svojih ti ćeš uživati, blago tebi, dobro će ti biti. Žena će ti biti kao plodna loza u odajama tvoje kuće; sinovi tvoji ko mladice masline oko stola tvojega. Ulazna: 78.2 Dođite, prignimo koljena Otpjevni ps.: 388 Blago svima Prinosna: 232 Gospode, primi Pričesna: 188 Na Isusov se spomen sam Završna: I Svi kliknimo Kristu Eto, tako će biti blagoslovljen čovjek koji se boji Gospodina! Blagoslovio te Gospodin sa Siona, uživao sreću Jeruzalema sve dane života svojega! Drugo čitanje 1Sol 5,1-6 Da vas Dan ne zaskoči kao kradljivac. Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima O vremenima i trenucima nije, braćo, potrebno pisati vam. Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći. Dok još budu govorili:»mir i sigurnost«, zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći. Ali vi, braćo, niste u tami, da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac: ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame. Onda i ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo. Riječ Gospodnja. Pjesma prije Evanđelja Iv 15, 4a.5b Ostanite u meni i ja u vama, govori Gospodin, tko ostaje u meni, taj donosi mnogo roda. Evanđelje Mt 25, U malome si bio vjeran, uđi u radost gospodara svoga! Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:»čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. 30

33 Gospodnja darežljivost i čovjekova vjernost u primljenome daru. Helen De Silaghi živo vrelo Pričesna pjesma Milina mi je biti u Božjoj blizini, imati sklonište svoje u Gospodinu. Ps 73,28 Popričesna molitva Častili smo se, Gospodine, svetim otajstvom što smo ga prinijeli na spomen tvoga Sina, kako nam je on naredio. Daj da po njemu rastemo u ljubavi. Po Kristu. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov. Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet tale nata i donese drugih pet govoreći: Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao! Reče mu gospodar: Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga! Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao! Reče mu gospodar: Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga. A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje! A gospodar mu reče: Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom. Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi. «Riječ Gospodnja. Molitva vjernika Poniznom se molitvom utecimo Bogu, dobromu Ocu i izvoru svakoga dobra: 1. Svojoj Crkvi povjerio si dar vjere: okrijepi ju proročkom hrabrošću da vjerno i ustrajno naviješta spasenje svim ljudima, molimo te. 2. Rasvijetli svojom mudrošću papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve da u vršenju svoje službe umiju prepoznavati svaki dar koji im povjeravaš za izgradnju tvoga Kraljevstva, molimo te. 3. Svojom utjehom budi bliz Gospodine svima koji trpe u siromaštvu i svima koji žive pod prijetnjom rata i progonstva, a kršćane nadahni da djelotvornom ljubavlju olakšaju patnje svima koji trpe, molimo te. 4. Nas ovdje okupljene ispuni radošću života da, u zahvalnosti za svaki tvoj dar, sve svoje djelovanje i htijenje usmjeravamo prema konačnomu susretu s tobom, molimo te. 5. Braću i sestre koji dovršiše dane zemaljskoga života primi u radost svoga Kraljevstva, molimo te. Vječni Oče, u svojoj beskrajnoj ljubavi obdario si nas mnogim darovima. Prati naš životni hod svojom milošću da budemo uvijek djelitelji tvoje dobrote svim ljudima te zavrijedimo ući u vječno zajedništvo s tobom. Po Kristu Gospodinu našemu. 31

34 OTAJSTVO I I ZBILJA Trideset i treća nedjelja kroz godinu Plodonosna povijest darova Prošle smo nedjelje razmišljali o budnosti ili, bolje, o napetosti iščekivanja koju smiruje kršćanska mudrost. Osim što je budnost prožeta mudrošću, danas nas Isus upozorava da je to djelatna mudrost, ispunjena nastojanjem i odgovornošću. U taj se okvir smješta prispodoba o talentima. Za razliku od prošlonedjeljne, ova prispodoba spada među jednostavnije i za njom lako posežu svi koji žele istaknuti da treba razvijati darove koje smo primili. Sadržaj evanđeoske prispodobe čini se jednostavnim i lako razumljivim. Gospodar prije odlaska na put slugama dijeli svoje imanje, vrijednost izraženu u talentima svakomu prema njegovim sposobnostima. I svatko s tim imanjem radi što smatra da je najbolje. No, je li Isus htio naglasiti razliku između sposobnih i nesposobnih poduzetnika? Teško je ostati ravnodušan na završetak te prispodobe, odnosno na Isusove riječi: Onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. Odmah se izoštrava pitanje pravednosti. Kako tu rečenicu pomiriti s pravednošću?»znadoh te «, Bože Isusove prispodobe imaju za cilj navijestiti nebesko kraljevstvo i Boga ljubavi. Velika su poteškoća iskrivljene slike o Bogu, koje obično vire iz okvira koji je napravio čovjek, a što izriču riječi: Poznajem Boga. U tome je smislu tipična izjava čovjeka koji je dobio jedan talenat:»znadoh te: čovjek si strog «Iz takvoga se stava rađa besplodan strah, okamenjenost, nesposobnost za dobro. Jedino što ostane važno jest to da se ostane unutar naznačenih pravila. Takav stav kao svoj plod ima sitničavost koja rađa novi plod strah. Taj je preplašeni čovjek sve pretvorio u mrtvi polog, umrtvio životnost Božjega Duha. I Božja je riječ pokopana i vjera je ostala zamrznuta. Želeći spasiti primljene darove, umrtvio je sebe, ugušio polet i ugasio spontanost. Kristova se poruka time pretvara u teret zakona. Na taj se način nepredvidivost pretače u pretjeranu sigurnost; traženje je dokinuto potrebom za jamstvom, a najveća pustolovina duha dobiva okove bezduhe strogosti. Čežnja i gorljivost za kraljevstvo poprimaju nedodirljive oblike. Poziv u svojoj ljepoti iznenađenja postaje otežan utezima predvidivosti. Kada ponestane ushita i ljepote poziva, sve postaje obveza i dužnost. Bog je tada nepopustljivi sudac koji vidi samo brojeve. Znadoh te, strog si; pobojah se i sakrih talenat. Evo ti tvoje! 32 Briga za Božji dar stoji u nesebičnosti njegova dijeljenja.

35 živo vrelo Predstaviti, a ne vratiti Isus u prispodobi govori o odgovoru na dar. Sluga koji je dobio jedan talent nije kriv što je dobio malo, već stoga što je želio biti čovjek koji poštuje što je propisano, ali ništa više od toga. Talenat je slika Kristove poruke, njegova Duha i vjere, a ovdje se sve to svodi na slovo zakona. Zato sluga govori gospodaru: Evo ti tvoje. Treći sluga ne shvaća da je odnos s Bogom odnos u kojemu prevagu ima ljubav, u kojemu treba isključiti strah. Jednostavan odgovor Evo ti tvoje kao da potvrđuje poslovicu: Čist račun duga ljubav. S Bogom ipak nije tako. On nam govori: Moji su darovi i tvoji darovi, tebi na raspolaganje; podijeli ih velikodušno. Evo ti moje milosrđe, praštanje, želju da ljudi budu slobodni; kršćani, mojim darovima budite oslobođeni straha i oslobađajte druge. To što je moje treba postati vaše i time izrasti u uzajamnost ljubavi. Gospodine, primio sam od tebe tvoje, a to je tvoje postalo moje i naraslo u mjeru koja nadilazi zemlju i naše računice i naš strah. Evo ti, Gospodine, neizmjerno čudo koje je rodio tvoj dar. Bog prema prispodobi ne želi da ljubomorno čuvamo što smo od njega primili. Da je to uistinu želio, mogao je sve to sâm čuvati bolje od nas. Čini se da Bog želi da trošimo njegove darove, jer se oni samo tako umnažaju. Slugu koji je zakopao talenat Bog naziva poneros (zao), ali zao u prispodobi nije onaj koji čini zlo, već onaj koji ne čini dobro. Smisao se odgovornosti očituje u hrabrosti da se pokuša. Vjera postaje beskorisnom i neiskorištenom kada ne izaziva nešto neobično i zadivljujuće. Zove ga i lijenim slugom, jer se nije htio pomaknuti, uviđajući darovano. Otkopati srce da se ne zakopa dar Sluga koji je nazvan dobri i vjerni ne kaže gospodaru: vraćam ti što si mi dao i još ti dajem stečeno. On ne vraća, nego pokazuje, predstavlja: Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao. Predstaviti, pokazati, različito je od vraćanja. Nije u pitanju svođenje računa, nego pripovijedanje povijesti dara: Evo, Bože, na nezamislivim smo mjestima zasadili ljubav; oprostili smo, širili smo ljepotu zajedništva; ublažili smo siromaštvo, samoću, tugu; u našemu smo društvu svjedočili kršćansku istinu; sačuvali smo nadu i podarili osmjeh vječnosti ljudima koji su se bojali Bog u Isusu ne dolazi da bi uzeo svoje, jer u jeziku ljubavi ne postoji moje i tvoje. Otklanja nas od govor o tome na što imamo pravo i upućuje na ljepotu»ludosti i sablazni križa«u kojoj nas raduju plodovi, premda oni koji siju moraju biti spremni da neće vidjeti plodove. Samo strah želi s Bogom imati čiste račune. Evo ti, Gospodine, život koji si mi dao. Bojao sam se živjeti ga; mislio sam da ga ne mogu s tobom živjeti u radosti. Tražio sam radost negdje drugdje, jer sam se bojao tvoje dobrote. Evo ti, Bože, tvoju slobodu koju si mi dao; bdio sam nad njom, mislio sam da ju mogu izigrati, da me sputava, jer mi je izgledala prezahtjevnom. A onda sam odlutao i shvatio da sam nesretan. Evo ti srce koje si mi dao; rijetko sam ga koristio, bojao sam se da ga ne uzmeš natrag pa da moram ljubiti one za koje sam mislio da ih mogu isključiti. Evo ti maštovitost koju sam rijetko koristio, jer tko zna kamo bi me odvela, možda do tuđe bijede, do osjećaja za one za koje smatram da ne pripadaju mojemu društvu Evo ti, Bože, tvoje kršćanstvo. Povjerovao sam kada su mi rekli da je nazadno, da nije suvremeno, da mladi ljudi s njime ne mogu biti vedri, a stari su uvijek u osjećaju krivnje. Evo ti tvoje, Gospodine Kako pogubna i tužna rečenica! Nemojmo danas uzeti ponovno neko oruđe u ruku da bismo zakopali primljeni dar. Posegnimo za slobodom i maštom koja će otkriti s kim nam danas valja podijeliti radost Evanđelja. Tako se onima koji imaju, daje, a onima koji ne dijele s drugima, oduzima se i ono malo što sebično žele čuvati. Ivan Šaško 33

36 OTAJSTVO I I ZBILJA 23. studenoga Isus Krist Kralj svega stvorenja Ulazna pjesma Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova. Otk 5, 12; 1,6 Zborna molitva Svemogući vječni Bože, svome ljubljenom Sinu dao si svu vlast na nebu i na zemlji i postavio ga glavarom cijelom svijetu. Molimo, oslobodi sva stvorenja iz ropstva zla da tebi jedinome služe i tebe bez kraja slave. Po Gospodinu. Darovna molitva Gospodine, prinosimo ti žrtvu kojom je Krist ljude pomirio s tobom. Molimo te, nek tvoj Sin dade narodima dobra jedinstva i mira. Koji živi. Prvo čitanje Ez 34, Čitanje Knjige proroka Ezekiela»Ovo govori Gospodin Bog: Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti! Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koja se raspršiše u dan oblaka i mraka. Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka govori Gospodin Bog. Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom past ću ih pravedno. A vama, ovce moje, ovako govori Gospodin Bog: Evo me da sudim između ovce i ovce, između ovnova i jaraca! «Riječ Gospodnja. Otpjevni psalam Ps 23, Pripjev: Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam. Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega. Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim. Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva. Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga. U Gospodnjem ću domu prebivati kroz dane mnoge. Drugo čitanje 1Kor 15, Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima Braćo! Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku; potom svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako vrhovništvo, svaku vlast i silu. Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena smrt. I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio, da Bog bude sve u svemu. Riječ Gospodnja. Pjesma prije Evanđelja Mk 11, 9-10 Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje: Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi. Evanđelje Mt 25, Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima:»kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripra vljeno za vas od postanka 34

37 Njemu je predana sva vlast, na nebu i na zemlji. On je povrh svega i sve stoji u njemu. Antependij oltara iz Bazela, prije 1024., Musée de Cluny, Pariz. Pričesna pjesma Stoluje Gospodin Kralj dovijeka. Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje. Ps 29, Popričesna molitva Gospodine, pozvao si nas da služimo Kristu, Kralju svega svijeta. Okrijepi nas ovom hranom, koja daje besmrtnost, da budemo dionici njegova kraljevanja i vječnog života. Po Kristu. svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni. Tada će mu pravednici odgovoriti: Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi? A kralj će im odgovoriti: Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Zatim će reći i onima slijeva: Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me! Tada će mu i oni odgovoriti: Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te? Tada će im on odgovoriti: Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste. I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«riječ Gospodnja. Ulazna: 75.5 Dostojan je Otpjevni ps.: 94 Gospod je pastir moj (strofe:1.,2.,4. i 5.) Prinosna: 207 Prigni se, svako koljeno Pričesna: 222 Gospodin kraljuje ili: Ja sam s vama Završna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova Molitva vjernika Kristu, izvoru života i Kralju svega stvorenja, uputimo svoje prošnje zajedno moleći: Dođi kraljevstvo tvoje, Gospodine! 1. Za Crkvu u svijetu: da u svome zemaljskom hodu bude vjerna tvojoj riječi te o tvome ponovnom dolasku bude dostojna dara vječnosti koju si joj pripravio, molimo te. 2. Za pastire Crkve: da, služeći u ljubavi, predvode tvoj narod u izgradnji tvoga kraljevstva te budu vjerni nasljedovatelji Isusa Krista, istinskoga pastira i učitelja, molimo te. 3. Za sve vršitelje svjetovne vlasti: da svoju službu vrše uvijek na dobro svih ljudi, promičući pravednost i mir, molimo te. 4. Za nas ovdje sabrane: da svoje djelovanje u svijetu umijemo oplemeniti ljubavlju prema tebi i obogatiti radosnom brigom za ljude koji trpe u siromaštvu i osamljenosti, molimo te. 5. Za braću i sestre koji pred nama pođoše iz ovoga života: uvedi ih u svoje nebesko kraljevstvo, molimo te. Gospodine Isuse Kriste, upravi naše misli i djela putem na koji nas zoveš te na kraju zemaljskoga hoda budemo dostojni Kraljevstva koje si nam svojom smrću i uskrsnućem pripravio. Ti koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. 35

38 OTAJSTVO I I ZBILJA O mojemu Kralju Krist Kralj. Ne samo nekršćanima, nego i nama kršćanima, taj naslov zvuči tako zastarjelo, a k tomu još teološki, društveno i politički konzervativno. Mnogi u njemu vide protivljenje Crkve modernomu demokratskom duhu, obranu nedemokratskoga, monarhijskoga sustava u Crkvi, društvu i politici. Štoviše, Crkva tim nazivom nije daleko od totalitarizma. Drugi, pak, tvrde da se time poništava kršćanska novost o Bogu koji nam se u Isusu Kristu objavio kao prijatelj, brat, a ne kao kralj, čime Crkva ostaje i dalje u Starome zavjetu. Ti i mnogi drugi prigovori ipak ne mogu zaobići činjenicu da Sveto pismo, a potom i cijela crkvena tradicija, snažno inzistiraju na tomu da je Bog, da je Isus Krist Kralj. U tome se zasigurno krije duboka teološka poruka. Pogledajmo o čemu je riječ. Bog Kralj Sveto pismo preuzima pojam kralja i primjenjuje ga na Boga. Razlog je isključivo teološki. Kralj, naime, označava službu koju narod ne bira, nego mu se daje; njegova vlast ne dolazi od naroda, nego od posebnoga odabranja, uglavnom božanskoga. Kraljevsku se službu ili prihvaća ili odbacuje; nema alternative. Stoga je kraljevska služba trajna, vječna, neovisna o mijenama i raspoloženjima određenoga naroda. Ona se zato i prenosi rodoslovno, s koljena na koljeno. Velika novost u uporabi toga pojma u izraelskom narodu jest ta da se pojam kralja pripisuje isključivo Bogu. Jedino je Bog kralj, jedino se njega ne smije birati od vremena do vremena, nego se uz njega treba svim srcem trajno prianjati, jedino je njegovo kraljevstvo vječno i neovisno o svim mijenama u povijesti. Naposljetku, jedino je njegovo kraljevstvo moćnije od svih ostalih kraljevstava. To su sve razlozi zašto se sam Bog protivi zahtjevu naroda da dobije svojega zemaljskog kralja poput ostalih naroda (usp. 1Sam 8). Iz navedenoga proizlazi da starozavjetni govor o Bogu Kralju ima golem kritički naboj spram svih ovozemaljskih kraljevstava i političkih tvorevina koje si uzimaju za pravo biti vječne, trajne i nedodirljive. Krist Kralj i odluka U Novom zavjetu događa se velika novost. Sada se za Isusa iz Nazareta koristi naslov kralj, koji je pridržan jedino Bogu (1Kor 15, ; Otk 1, 5; 1Tim 6, 15). Tako knjiga Otkrivenja predstavlja Krista svim pojmovima koji se u antici koriste samo za kraljeve i vlastodršce (Otk 1, 9-20). Dakle, Isus Krist jest vječni i svemoćni kralj kojega se ne bira, nego koji je takav oduvijek, kojega se ili prihvaća ili odbacuje. Naziv Krist Kralj tjera čovjeka na odluku, odluku hoće li prihvatiti njegovo kraljevstvo ili neko drugo. Dok danas slavimo Krista Kralja, pozvani smo odlučiti se za Krista, njega kao Kralja staviti na prvo mjesto u svome životu. Krist Kralj i njegovi kraljevi Novost Kristova kraljevstva, koje»nije od ovoga svijeta«(iv 18, 36), spram svih zemaljskih kraljevstava, ali i starozavjetnoga shvaćanja kralja, sastoji se, također, u tome da s Isusom Kristom dobivamo udjela u njegovu kraljevstvu. S njim postajemo stvarni kraljevi:»njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Raspelo iz Cividale (Italija), st. 36

39 živo vrelo Bogu i Ocu svojemu.«(otk 1, 5-6) Bog je u Isusu Kristu postao kraljem da bismo mi postali kraljevi. Kojeg li dostojanstva! S Kristom smo istinski kraljevi u ovom svijetu: slobodni od svijeta i svih njegovih kumira, pobjednici već sada nad svim moćnim kraljevstvima ovoga svijeta, ona su u njemu»obeskrijepljena«(1kor 15, 24.) Taj je glagol vrlo važan. U grčkom izvorniku on glasi katargese (od katargeo). Doslovno bi se moglo prevesti: učiniti nedjelatnim, poništiti djelatnost. Dakle, onaj tko je prihvatio Krista za Kralja, taj je u sebi poništio djelatnost svih ostalih kraljevstava, jer se njihova moć sastoji upravo u tome da djeluju u nama i da mi prema njima djelujemo. Ne, tko se odlučio za Krista Kralja, taj se odlučio djelovati s Kristom. Raspeti Kralj i kraljevsko djelovanje To djelovanje s Kristom vrlo je konkretno, u skladu s današnjim evanđeljem. Krist nas poziva da djelujemo za drugoga, posebno za one koji su u velikoj nevolji i oskudici. Mogli bismo reći da nas on poziva da budemo darežljivi, da svoje bogatstvo dajemo za njih, kao što je on to sam učinio:»ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.«(2kor 8, 9) Stoga nam ovaj evanđeoski ulomak dodatno rasvjetljuje posebnost Krista kao Kralja. Krist je neobičan, čudnovat Kralj, on je Kralj koji se dao razapeti za nas, Kralj koji se darežljivo osiromašio zbog nas. Tko se odlučio za takvoga Kralja, i sam mora tako»kraljevski«djelovati, i sam treba živjeti u znaku križa, i sam se treba»kraljevski«razapinjati za drugoga. I ne samo to. Krist ovom prispodobom ne govori o uobičajenome moralnom djelovanju, u smislu da slijedimo moralni zakon i činimo dobro drugima, kao što to čine i oni koji ne vjeruju u njega. To nije dovoljno za onoga koji se odlučio za Krista Kralja, kako se, nažalost, uglavnom tumači ovaj ulomak. Krist ide korak dalje, što zvuči sablažnjivo za one koji u njega ne vjeruju. On nam kazuje da bi motiv našega»kraljevskog«djelovanja prema drugima trebao biti on sam, tj. ljubav prema njemu:»zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!«ovako treba glasiti kršćansko moralno djelovanje: ljubim Krista i zato ljubim bližnje. Ljubim bližnje i zato ljubim Krista. Želiš li, dakle, živjeti»kraljevski«, vjeruj u Krista i djeluj s njim. Želiš li»kraljevski«ljubiti bližnjega, ljubi Krista i djeluj s njim. Ivica Raguž Zrnje Odjeci Riječi Ljubav, jedinstveno pokazana na križu, nije model tek uskih međuljudskih odnosa i brige za potrebite ili tek neki»etički imperativ«. Ona stoji u temelju svijeta, u osnovnoj jezgri života. Sve ima početak u ljubavi, onoj Božjoj. Stoga, gdje je zanijekana Božja ljubav, ništa nije ljubav i ništa nije istinski život. Njegovo je kraljevstvo ondje gdje se sve spoznaje i čini u zrcalu Raspete Ljubavi. Odjeci Riječi uz Prvo čitanje: Božja briga za narod Ez 34, Prorok Ezekiel prorokuje»protiv Izraelovih pastira«, jer»napasaju sami sebe«(ez 34, 1-2). Ti predvodnici naroda misle samo na svoje potrebe i koriste se narodom kako bi te potrebe zadovoljili (34, 3). Pritom se ne osvrću na potrebe malenih, siromašnih i potlačenih (34, 4). Umjesto da budu sigurnost i zaštita za narod, njegovi su predvodnici postali njegova propast. Zbog toga Bog progovara na prorokova usta:»evo me na pastire!«(34, 10). Pretposljednji redak u svome hebrejskome izvorniku donosi opomenu:»a debelu i jaku uništit ću«(34, 16), govoreći to o ovcama. Nažalost, hrvatski prijevod ovdje ne prevodi hebrejski tekst, nego donosi prijevod latinske Vulgate, čime se gubi značenje završnoga dijela toga retka:»past ću ih pravedno«, i retka koji zaključuje današnje čitanje, a kojim Bog opominje ovce, jer dolazi suditi»između ovce i ovce, između ovnova i jaraca«(34, 17). Božja briga za izgubljene suprotstavljena je kazni za debele i snažne. U tome se očituje Božja pravednost. Darko Tepert 37

40 U OTAJSTVO DUHU I I ISTINI ZBILJA Prilozi za liturgijski pastoral Pred otajstvom Presvete euharistije Euharistijsko klanjanje uz misli bl. Alojzija Stepinca Sljedeći tekstovi ponuđeni su kao pomoć u oblikovanju Euharistijskoga klanjanja, a u vidu oživljavanja primjera vjere i duhovnosti blaženoga Alojzija Stepinca, u iščekivanju njegova proglašenja svetim. Iz propovijedi blaženoga Alojzija Stepinca (u Jastrebarskom, 12. kolovoza 1939.)»Mi smo došli da oživimo našu vjeru u Krista pod prilikama kruha u Presvetom Sakramentu. Koliko god se divimo stvaralačkim djelima Božjim, mislim da nema stvari, koja bi bila tako vrijedna našeg udivljenja kao što je Presveta Euharistija. U njoj odsijeva Božja moć, Božja dobrota, Božja darežljivost i Božje milosrđe više negoli u samom stvaranju i upravljanju svijeta. Lijepo je i krasno zvjezdano nebo, zemlja s nebrojenim svojim čarima, zadivljuje nas red koji vlada u svemiru. Sve ovo toliko govori o beskrajnoj moći Božjoj koja se za svaku i najsitniju stvarcu stara da je pobožni psalmist iz dubine duše uzviknuo: Gospode, gospodaru naš, kako je divno ime tvoje po svoj zemlji!«(ps 8, 1) Ali kad govorimo o Presvetoj Euharistiji, onda moramo reći da je ona čudo nad čudesima ljubavi Božje prema nama bijednim ljudima. Tu izbija njegova moć na izvanredan način, kao i njegova mudrost i dobrota. Kroz punih četrdeset godina hranila je dobrota i svemoć Božja židovski puk u pustinji na taj način da je svaku noć padalo toliko mane s neba koliko je bilo potrebno da se prehrani sav narod. Ali taj kruh nije mogao dati ljudima besmrtnost. Sveta Euharistija je kruh koji je s neba sišao, kruh anđeoski za hranu dušama našim, kruh jakih koji nas drži u nevoljama i ublažuje bol, kruh patnja na dalekom putu sa zemlje na nebo, ključ koji nam otvara vrata nebeska. To je kruh koji stavlja u nas klicu besmrtnosti.[...] U Presvetoj Euharistiji odsijeva Božja darežljivost i milosrđe više nego u svim drugim sakramentima. Po svetom krštenju postajemo djeca Božja i dionici svega duhovnoga blaga Crkve. Po svetoj Potvrdi daje nam se Duh svjetla i jakosti da možemo svoju vjeru ispovijedati i po njoj živjeti. Po svetoj Pokori liječe se rane duše naše i vraća izgubljeno prijateljstvo Božje. Po svetoj Pomasti pokriva nas Krist zaslugama svoje muke i smrti. Po svetom Redu daje nam svoju vlast i čast. Po sakramentu ženidbe posvećuje sve naše čine ljudske, čak i one koji se čine da nisu drugo nego ispad grijeha. Za sve sakramente možemo reći da su izvori žive vode što teku u život vječni (usp. Iv 4, 14) i dokaz beskrajne ljubavi Božje prema čovjeku. Ali u Presvetoj Euharistiji Krist ide još mnogo dalje, jer nam daje ni više ni manje nego samoga sebe, začetnika svih milosti. [...] 38

41 živo vrelo Ovaj Sakrament Presvete Euharistije dozivlje nam u pamet cio život Isusa Krista na zemlji. Euharistija je Nazaret gdje se obnavlja utjelovljenje Sina Božjega. Ona je Betlehem gdje se Isus Krist mističnim načinom opet rađa na ovaj svijet. Ona je Galileja gdje Isus Krist nastavlja propovijedanje kraljevstva Božjega svemu čovječanstvu. Ona je Kalvarija gdje se Isus Krist žrtvuje bez prestanka za grijehe i opačine naše, za kletve i psovke, za ubojstva i krađe, za besramnu razvratnost naših dana, za mržnju i zavist koja je zavladala svijetom. Jednom riječju: Euharistija je Isus Krist [...].«Kratko razmatranje u šutnji. Potom slijede molitveni poklici Kristu Gospodinu: Otvorena srca i s vjerom punom pouzdanja, uskliknimo Kristu Gospodinu: O. Neka te slavi, Gospodine, život naš. Isuse, u sakramentu euharistije, ti si za nas kruh koji je sišao sa neba, da bi nas ispunio svojom milošću i blagoslovom, te nam u Duhu Svetome darovao snagu svetosti. O. Isuse, ti si za nas hrana kojom nas jačiš na putu prema tebi; dar koji preobražava naš život i koji nas uvodi u zajedništvo ljubavi Presvetoga Trojstva. O. Pred tobom smo, Gospodine, da bismo te molili za dar žive vjere, kadre prepoznati te: u euharistiji, sakramentu ljubavi; u Crkvi, tvome otajstvenome tijelu; u riječi po kojoj nam se objavljuješ i poučavaš nas; u braći s kojom zajedno tvorimo tvoj sveti narod; u ljudima koji trpe i koje povjeravaš spremnosti naše ljubavi i požrtvovnosti; u svim divnim djelima tvoje dobrote. O. Kratka šutnja. Potom slijedi Molitva predanja (prema molitvi bl. Pavla VI., pape): Gospodine Isuse, radosno se klanjamo i prostiremo svoj život pred tobom, pred tvojim svetim oltarom. S tobom, Isuse, sve stvoreno obasjano je vječnošću; sve je prožeto tvojim svjetlom i snagom koja pomaže nastaviti živjeti i u trpljenjima; s Tobom sve poprima okus ljepote čak i bol! Ti si vrelo čiste radosti koju smijemo kušati ovdje, u dolini suza; radost si koja će biti potpuna kada se očituje tvoja slava i kada će radost vjere zamijeniti radost gledanja. Gospodine Isuse, ti, živi Kruše koji si sišao s neba, dostaješ našim traženjima. Drugo nam nije potrebno. Ti si naše sve. Predajemo se tebi, našemu hvalospjevu, uporištu i miru. 39

42 OTAJSTVO TRENUTAK I ZBILJA Pisma čitatelja O Božjem imenu u liturgiji Primijetio sam da se kod naviještanja Božje riječi u liturgiji Boga redovito naziva»gospodin«, pa i onda kada u biblijskome tekstu stoji starozavjetni tetragram»jhwh«. U nekoliko sam slavlja, pak, u čitanjima čuo riječ»jahve«. Postoje li odredbe o načinu prevođenja i o uporabi Božjega imena u liturgiji? o. Josip B. Riječi Svetoga pisma, predane nam u Starome i Novome zavjetu, čuvaju i prenose istinu koja nadilazi vrijeme i prostor svoga»nastanka«. U prevođenju Svetoga pisma na narodne jezike prevoditelji imaju zadaću proniknuti u značenjâ koja su pojedine riječi imale u vrijeme kada su izrečene ili zapisane, te nastojati da sveti spisi budu prevedeni vjerno i cjelovito, bez izostavljanja ili dodavanja pojedinih riječi, bez uvođenja opisnih izričaja ili parafraza koje ne pripadaju izvornomu tekstu. Potrebno je, ipak, imati na umu da svetopisamski tekst, unesen u kršćansko liturgijsko slavlje, biva naviješten, interpretiran i shvaćen u svjetlu Kristove objave i njegova otajstva spasenja. Osim toga, liturgija vjerno čuva drevnu predaju Crkve o uporabi i razumijevanju pojedinih svetopisamskih odlomaka. Liturgija tako odabire pojedine odlomke i naviješta ih u sasvim specifičnim obrednim i slavljeničkim kontekstima, pa je za njihovo ispravno»liturgijsko razumijevanje«, osim biblijske kritike teksta (egzegeze), potrebna i liturgijska hermeneutika. Primjer liturgijske specifičnosti u odnosu prema svetopisamskim tekstovima ogleda se i u načinu uporabe Božjega imena u liturgijskom naviještanju Božje riječi te u liturgijskim molitvama i pjesmama. U drevnoj židovskoj tradiciji četveroslov»jhwh«, koji čuva Božju samoobjavu, za čovjeka je neizrecivo Božje ime, koje se nikada nije smjelo izgovoriti naglas, nego se zamjenjivalo drugim imenima, kao na primjer Adonai (Gospodin). Ta je predaja već od najranijega vremena urasla i u kršćanski način govora. Budući da je Crkva prvih stoljeća starozavjetne tekstove prihvatila kroz prijevod Septuaginte, u kojoj se ime Adonai, prevodi s Kyrios (Gospodin), kršćanski je govor usvojio ime Gospodin (Kyrios). Tomu su kršćani ostali vjerni i kod prevođenja Svetoga pisma na latinski jezik ( Vulgata ), gdje susrećemo ime Dominus, koje pokriva riječi Adonai i Kyrios. Ta je činjenica važna također i zbog toga što se naslov Gospodin od najranijega vremena primjenjuje i na Krista, a što potvrđuje Apostolova ispovijest vjere:»bog njega [Krista] preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom I svaki će jezik priznati: Isus Krist jest Gospodin (Kyrios, Dominus), na slavu Boga Oca.«(Fil 2, 9.11) Primjenom naslova Kyrios/ Dominus na Krista ispovijeda se vjera u njegovo božanstvo i u istinu da je on istinski objavitelj Boga i njegova spasenja. Poštujući drevnu židovsku tradiciju, kao i činjenicu da se četveroslov»jhwh«nije nikada prevodio, nego samo zamjenjivao prikladnim Božjim imenima, te oslanjajući se na neprekinutu crkvenu prasku neizgovaranja toga imena, Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata dala je godine smjernice (213/08/L) o liturgijskoj zamjeni toga imena. Prema tim odredbama: 1. ime»jahve«u liturgiji se ne rabi i ne izgovara; 2. ondje gdje se u svetopisamskome tekstu nalazi ime»jahve«(ili»adonai«), ono se prevodi s Dominus, hrvatski: Gospodin; 3. kada se u biblijskome tekstu susreću dva imena jedno za drugim ( Adonai i Jahve ), prvo se prevodi s Dominus (Go spodin), a drugi s Deus (Bog). Te su smjernice već odavna provedene u liturgijskim knjigama (u Evanđelistaru, Lekcionaru i u Časoslovu), ali je potrebno da one zažive u cjelokupnome liturgijskome govoru. Stoga nije dopustivo da se u pjesmama koje se unose u liturgiju čuje riječ»jahve«jer ona, izgovorena, ranjava tradiciju»neizrecivosti«toga Božjega imena i dokida drevnu predaju Crkve, izraslu iz Kristove objave Boga i njegova imena. 40

43 INFORMACIJE I NARUDŽBE: HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORAL Ksaverska cesta 12a, Zagreb tel.: +385 (0) faks: +385 (0) pretplata@hilp.hr Mape za liturgijska slavlja Namijenjene svećenicima i drugim liturgijskim služiteljima A4 bijela, plava i crvena A5 crvena Mape su izrađene od visoko kvalitetnoga skinplasta i podstavljene spužvom sa satenskom razdjelnom trakom u boji mape. Boje su usklađene s bojama liturgijskih slavlja. Za veće količine odobravamo popust! NARUDŽBE narudzbe@hilp.hr tel: +385 (0) faks: +385 (0) Preporučujemo i naša ostala izdanja: više na živo vrelo List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUD Godišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD BiH, SRB, MNE: 36 EUR Za pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d model plaćanja: 02 poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d SWIFT: PBZGHR2X IBAN: HR

44