Za Amandu koja je pitala
Živo se sjećam svoga djetinjstva... Znao sam grozomorne stvari. Ali znao sam i da ne smijem dopustiti da odrasli saznaju da ih znam. To bi ih prestrašilo. Maurice Sendak, u razgovoru s Artom Spiegelmanom, The New Yorker, 27. rujna 1993.
Bila je to samo bara s patkama, tamo u dnu imanja. Nije bila naročito velika. Lettie Hempstock rekla je da je to ocean, ali znao sam da je to glupo. Rekla je da su došle ovamo preko oceana iz stare domovine. Njezina je majka rekla da se Lettie ne sjeća dobro, i da je to bilo davno, i da je u svakom slučaju stara domovina potonula. Stara gospođa Hempstock, Lettiena baka, rekla je da su obje u krivu, i da zemlja koja je potonula nije bila stvarno stara domovina. Rekla je da se sjeća stvarno stare domovine. Rekla je da je stvarna stara domovina odletjela u zrak.
Prolog Nosio sam crno odijelo i bijelu košulju, crnu kravatu i crne cipele, pomno ulaštene i sjajne: odjeću u kakvoj bi mi inače bilo nelagodno, kao da sam u ukradenoj uniformi ili izigravam odraslu osobu. Danas mi je davala svojevrsnu utjehu. Na sebi sam imao pravu odjeću za težak dan. Ujutro sam obavio svoju dužnost, izgovorio riječi koje sam trebao izgovoriti, i iskreno ih mislio dok sam ih izgovarao, a onda, kad je služba završila, sjeo sam u auto i krenuo u vožnju nasumce, bez plana, da ubijem nekih sat vremena prije nego što se opet vidim s ljudima koje godinama nisam vidio i opet se krenem rukovati i piti previše čaja iz svečanih porculanskih šalica. Vozio sam zavojitim, tek donekle upamćenim seoskim cestama Sussexa sve dok nisam shvatio da idem prema središtu mjesta, pa sam skrenuo čisto onako na neku drugu cestu, i s nje lijevo, pa desno. Tek sam tada shvatio kamo idem, kamo cijelo ovo vrijeme idem, i lice mi se zgrčilo od vlastite gluposti. Vozio sam se prema kući koja već desetljećima nije postojala. Palo mi je na pamet, tada, da bih se mogao okrenuti, dok sam vozio širokom ulicom koja je nekoć bila kremenom posut makadam uz polja ječma, da bih se mogao vratiti i pustiti prošlost da spava. Ali kopkala me znatiželja. Stara kuća, ona u kojoj sam proživio sedam godina, od svoje pete do dvanaeste, ta je kuća bila srušena i zauvijek izgubljena. Nova kuća, ona koju su moji roditelji sagradili otraga u vrtu, između grmova azaleje i kruga zelene trave koji smo zvali vilinskim prstenom, ta je pak bila prodana prije trideset godina. Usporio sam auto kad sam vidio novu kuću. U mojoj će glavi to uvijek biti nova kuća. Skrenuo sam na prilazni put i promotrio kako su dogradili arhitekturu iz sredine sedamdesetih. Zaboravio sam već da je cigla na kući čokoladnosmeđe boje. Novi su vlasnici od sićušnog balkona moje majke napravili dvokatni zimski vrt. Gledao sam tu kuću i proživljene adolescentske godine navirale su mi u sjećanje slabije nego što sam očekivao: ni dobri, ni loši trenuci. Živio sam u njoj, izvjesno vrijeme, kao adolescent. Nije mi se činilo da ona ima ikakvog udjela u onome što sam sada.
Izvezao sam auto unatraške s njihova prilaznog puta. Bilo mi je vrijeme, znao sam, da se odvezem u punu, vedru kuću svoje sestre, posve uređenu i ukočenu povodom današnje prigode. Razgovarao bih ondje s ljudima na čije sam postojanje zaboravio prije mnogo godina, a oni bi me pitali za moj brak (propao prije desetak godina kao odnos koji se polako kidao sve dok napokon, kako to očito uvijek bude, nije pukao) i viđam li se s kime (ne; nisam čak bio ni siguran da mogu, bar zasad) i pitali bi me za djecu (sad su odrasla, žive vlastitim životom, žao im je što danas nisu mogla doći) i posao (ide, hvala na pitanju, rekao bih im, nikad ne znajući kako da opišem što točno radim. Da to mogu opisati, ne bih to morao raditi. Bavim se umjetnošću, katkad stvorim istinsko umjetničko djelo, i katkad mi ispuni praznine u životu. Poneko. Ne svako). Razgovarali bismo o pokojnoj osobi; prisjećali bismo se minulih dana. Seoska stazica iz mog djetinjstva sad je postala crna asfaltirana cesta s ulogom tampon-zone između dvaju raširenih stambenih naselja. Nastavio sam njome, udaljavajući se sve više od mjesta, vozeći se u suprotnom smjeru od onoga kojim sam trebao ići, i to mi je godilo. Glatka crna cesta prerasla je u užu, zavojitiju, prerasla je u onaj jednotračni put koji sam pamtio iz djetinjstva, prerasla je u nabijenu zemlju i kvrgavo, koštano kremenje. Uskoro sam nastavio vožnju, polako, drndavo, po uskoj stazi obrasloj kupinjacima i trnjacima svugdje gdje joj uz rub nisu rasli izboji lijeske ili divlji živičnjaci. Imao sam dojam da sam se odvezao u prošlost. Ta je staza izgledala onako kako sam je pamtio, dok ništa drugo više nije. Provezao sam se pokraj farme Caraway. Sjetio sam se kako sam s tek navršenih šesnaest godina ljubio Callie Anders, rumenih obraza i plave kose, koja je tu živjela i čija će se obitelj uskoro potom odseliti na Shetlande, a ja je nikad više neću ni poljubiti ni vidjeti. Zatim više nije bilo ničega osim polja s obje strane ceste, i tako dobrih kilometar i pol: preplet livada. Staza je polako prerastala u puteljak. Bližila se kraju. Prisjetio sam je se prije nego što sam prošao zavoj i ugledao je u punoj divoti svoje trošne crvene cigle: gazdinska kuća farme Hempstock. Zatekla me, premda je staza uvijek završavala njome. Nisam mogao otići dalje. Parkirao sam auto uz rub dvorišta imanja. Nisam imao nikakav plan. Pitao sam se živi li ondje još tkogod nakon svih tih godina, ili, točnije, žive li ondje još Hempstockice. Iznenadilo bi me otkriti da je tako, ali s druge strane, koliko sam se još slabo uspijevao sjećati, one su znale iznenaditi.
Smrad kravlje balege snašao me kad sam izašao iz auta i pratio me dok sam, oprezno, prolazio malim dvorištem do ulaznih vrata. Potražio sam zvono, uzalud, i onda pokucao. Zasun na vratima nije bio navučen kako treba, pa su se lagano odškrinula kad sam ih kucnuo skvrčenim prstima. Bio sam tu, zar ne, jednom davno? Bio sam uvjeren da jesam. Uspomene iz djetinjstva znaju ostati prekrivene i prikrivene naknadnim stvarima, poput dječjih igračaka zaboravljenih na dnu pretrpanog ormara odraslih, ali nikad se ne izgube zauvijek. Zastao sam u predvorju i zazvao: Dobar dan? Ima li tu koga? Ništa nisam čuo. Osjetio sam mirise svježe ispečena kruha, voštanog laštila za namještaj i starog drva. Oči su mi se sporo prilagođavale na tminu: škiljio sam u nju, spremajući se okrenuti i otići, kad je jedna postarija žena izašla iz tmurnog hodnika s bijelom krpom za prašinu u ruci. Imala je raspuštenu sijedu kosu. Rekao sam: Gospođo Hempstock? Nakrivila je glavu, pogledala me. Da. Znam ja tebe, mladiću, rekla je. Ja nisam mladić. Nisam više. Znam te, ali bude u tom zbrke kada dođeš u moje godine. Koji si ti točno? Mislim da mi je bilo valjda sedam, možda osam godina kad sam zadnji put tu bio. Nato se osmjehnula. Bio si Lettien prijatelj? S vrha staze? Dali ste mi mlijeko. Bilo je toplo, od krava. A onda sam shvatio koliko je godina otada prošlo, pa rekao: Ne, niste mi ga vi dali, mora da mi je to vaša majka dala mlijeko. Ispričavam se. Kako starimo, prerastamo u svoje roditelje; kad se dovoljno poživi, primijeti se ponavljanje lica u vremenu. Gospođe Hempstock, Lettiene majke, sjećao sam se kao stamene žene. Ova je pak žena bila mršava kao prut, i izgledala mi je krhko. Izgledala je kao njezina majka, kao žena koju sam poznavao kao staru gospođu Hempstock. Ponekad pogledam u zrcalo i ne vidim svoje, već očevo lice, i sjetim se kako se on znao osmjehnuti samome sebi, u ogledalima, prije nego što bi izašao. Zgodan si mi, kazao bi pohvalno svome odrazu. Zgodan si mi. Jesi li došao da se vidiš s Lettie? upitala me Gospođa Hempstock. Je li ona ovdje? Iznenadila me ta mogućnost. Ona je otišla nekamo, zar ne? U Ameriku? Starica je odmahnula glavom. Baš sam se spremala pristaviti vodu. Jesi li za čajić? Zastao sam premišljajući se. Zatim sam rekao da bi mi, ako nema ništa
protiv, bilo drago da mi najprije pokaže kako se ide do bare s patkama. Do bare s patkama? Znao sam da ju je Lettie zvala nekako smiješno. Toga sam se sjećao. Ona ju je zvala morem. Tako nekako. Starica je odložila krpu na komodu. Morska se voda ne da piti, je l tako? Preslana je. Kao da se pije životna krv. Sjećaš se kuda se ide? Doći ćeš do nje ako kreneš oko kuće. Samo produži puteljkom. Da ste me to pitali sat vremena ranije, rekao bih vam da se ne sjećam, da ne znam put. Sve mi se čini da se ne bih sjetio ni imena Lettie Hempstock. Ali dok sam tako stajao u predvorju, sve mi se vraćalo. Uspomene su me iščekivale na rubovima stvari, mamile me. Da ste mi rekli kako ponovno imam sedam godina, možda bih vam napola i vjerovao, bar na trenutak. Hvala. Izašao sam na dvorište imanja. Prošao sam pokraj kokošinjca, pokraj stare staje i duž ruba polja, prisjećajući se gdje sam to, i što mi slijedi, i ushićujući se tim saznanjem. Lijeska je rasla uz rub livade. Ubrao sam šaku zelenih lješnjaka, spremio ih u džep. Sad slijedi bara, pomislio sam. Samo moram zaobići ovu šupu, pa ću je vidjeti. Kad sam je ugledao, osjetio sam neki neobičan ponos, kao da mi je taj pojedinačni čin prisjećanja raspršio dio paučine današnjega dana. Bara je bila manja nego što sam je se sjećao. Na suprotnoj strani stajala je mala daščara, a pokraj puta prastara, teška klupa od drva i metala. Izguljene oplatne daske šupe bile su prije nekoliko godina oličene u zeleno. Sjeo sam na klupu i zagledao se u odraz neba u vodi, u skramu vodene leće po rubovima, u pet-šest izboja lopoča. Svako toliko bacio bih lješnjak u sredinu bare, bare koju je Lettie Hempstock zvala... Nije ju zvala morem, zar ne? Bilo bi joj sada više godina nego meni, toj Lettie Hempstock. U ono je vrijeme bila tek koju godinu starija od mene, ma koliko da je smiješno govorila. Bilo joj je jedanaest godina. Meni je pak bilo... koliko, ono? Bilo je to nakon one žalosne rođendanske proslave. To sam znao. Znači da mi je bilo sedam godina. Upitao sam se jesmo li ikada pali u tu vodu. Jesam li je gurnuo u ovu baru s patkama, tu čudnu djevojčicu koja je živjela na imanju na samome dnu staze? Prisjetio sam se nje u vodi. Možda je i ona mene gurnula.
Kamo li je otišla? U Ameriku? Ne, u Australiju. Tako je. Nekamo vrlo daleko. I nije to bilo more. Nego ocean. Ocean Lettie Hempstock. Prisjetio sam se toga, i prisjetivši se toga, prisjetio sam se svega.
I. Nitko nije došao na proslavu mog sedmog rođendana. Stol je bio prostrt bombonima i desertima, sa svečarskom kapicom pokraj svakog mjesta i rođendanskom tortom sa sedam svjećica na sredini. Na torti je šlagom bila nacrtana knjiga. Moja majka, koja je priredila proslavu, kazala mi je da joj je gospođa u pekari rekla kako nikad još nisu stavili knjigu na rođendansku tortu, i da za dečke najčešće crtaju nogometne lopte ili svemirske brodove. Ja sam im bio prva knjiga. Kad je postalo očito da nitko neće doći, moja je majka zapalila sedam svjećica na torti, a ja sam puhnuo i ugasio ih. Pojeo sam komad torte, kao i moja mlađa sestra i jedna njezina prijateljica (obje su nazočile proslavi kao promatrači, a ne sudionici), prije nego što su hihotavo pobjegle u vrt. Moja je majka pripremila društvene igre, ali budući da nije bilo nikoga, više čak ni moje sestre, nijedna se društvena igra nije zaigrala, pa sam sâm razmotao debeli sloj novina s dara iznenađenja i otkrio plavu plastičnu figuricu Batmana. Bio sam tužan što mi nitko nije došao na rođendan, ali i sretan što sad imam figuricu Batmana, a dobio sam i rođendanski poklon koji je čekao na čitanje, komplet knjiga o Narniji u vlastitoj kutiji, s kojim sam otišao gore u sobu. Legao sam na krevet i izgubio se u pričama. To mi je bilo po volji. Uz knjige sam ionako bio sigurniji nego uz druge ljude. Roditelji su mi također poklonili LP ploču Najbolje pjesme Gilberta i Sullivana, da mi ide uz one dvije koje sam već imao. Obožavao sam Gilberta i Sullivana još od svoje treće godine, kad me najmlađa očeva sestra, moja teta, odvela u kazalište na Iolanthe, predstavu punu vila i vlastelina. Postojanje i prirodu vila bilo mi je lakše shvatiti nego vlasteline. Teta mi je uskoro potom umrla od upale pluća, u bolnici. Te večeri, kad mi se otac vratio kući s posla, donio je sa sobom kartonsku kutiju. U kartonskoj je kutiji bilo mekodlako crno mače nejasnog spola, kojem
sam smjesta nadjenuo ime Muca, i koje sam zavolio u potpunosti i svim srcem. Muca je noću spavala na mom krevetu. Pričao sam joj, ponekad, kad moje mlađe sestre nije bilo u blizini, napola očekujući da mi odgovori ljudskim jezikom. Nikada nije. Nije mi to smetalo. Mače je bilo privrženo i zainteresirano i pravilo je dobro društvo nekome čija se proslava sedmog rođendana sastojala od stola s glaziranim keksima, želea, torte i petnaest praznih stolica na sklapanje. Ne sjećam se da sam ikada pitao ijedno drugo dijete iz mog razreda zašto mi nije došlo na rođendan. Nisam ih morao pitati. Napokon, oni mi nisu bili prijatelji. Bili su samo učenici s kojima idem u školu. Prijateljstva sam sklapao sporo, kad sam ih uopće sklapao. Imao sam knjige, a sad sam imao i svoje mače. Bit ćemo kao Dick Whittington i njegov mačak, znao sam, ili ćemo pak, ako se pokaže da je Muca naročito inteligentna, biti mlinarev sin i Mačak u čizmama. Mače mi je spavalo na jastuku, i čak me dočekivalo na povratku iz škole, kad bi sjedilo na prilaznom putu ispred moje kuće, uz ogradu, sve dok ga nakon mjesec dana nije pregazio taksi kojim se kopač opala dovezao na boravak u mojoj kući. Nisam bio prisutan kad se to dogodilo. Kad sam se tog dana vratio kući iz škole, moje me mače nije dočekalo. U kuhinji je bio visok, nezgrapan čovjek preplanule kože u kariranoj košulji. Sjedio je za kuhinjskim stolom i pio kavu, što sam znao po mirisu. U to je vrijeme svaka kava bila instant-kava, gorki tamnosmeđi prašak koji se kupovao u staklenci. Nažalost, imao sam omanju nezgodu na dolasku, rekao mi je vedro. Ali budi bez brige. Govorio je odsječno, na meni nepoznat način: bio je to prvi južnoafrički govor koji sam u životu čuo. I on je imao kartonsku kutiju na stolu pred sobom. Onaj crni mačić, je l bio tvoj? upitao me. Zove se Muca, rekao sam. Da. Kao što kažem. Nezgoda na dolasku. Budi bez brige. Crkotinu sam uklonio. Da se ne moraš mučiti. Riješena stvar. Otvori kutiju. Što? Pokazao je prstom na kutiju. Otvori je, rekao je. Kopač opala bio je visok čovjek. Na sebi je imao traperice i kariranu košulju svaki put kad sam ga vidio, izuzev posljednjeg. Nosio je debeli lanac od
blijedoga zlata oko vrata. Ni njega više nije bilo kad sam ga posljednji put vidio. Nisam htio otvoriti njegovu kutiju. Htio sam otići nekamo na osamu. Htio sam oplakati svoje mače, ali ne bih to mogao kad bi bilo tko drugi bio prisutan da me gleda. Htio sam tugovati. Htio sam pokopati svoju prijateljicu otraga u vrtu, iza vilinskog prstena zelene trave, u špilji u grmu rododendrona skroz iza stoga pokošene trave, kamo nitko nikad nije zalazio osim mene. Kutija se pomaknula. Kupio sam ti ga, rekao je čovjek. Ja uvijek podmirim svoj dug. Primio sam poklopac kutije i rasklopio ga, pitajući se je li to neka šala, hoću li unutra ugledati svoje mače. Umjesto njegovoga, odozdo se u mene zabuljilo zlobno žućkasto lice. Kopač opala izvadio je mačka iz kutije. Bio je to orijaški, prugastožuti mačor bez pola jednog uha. Ljutito me strijeljao pogledom. Ovome mačku nije bilo drago što su ga stavili u kutiju. Nije bio naviknut na kutije. Ispružio sam ruku da ga pomilujem po glavi, grizući se zbog nevjere koju time činim uspomeni na svoje mače, ali on je ustuknuo izvan mog dosega, i prosiktao na mene, a onda se povukao u suprotni kut sobe, gdje je sjeo i samo me nastavio gledati i mrziti. Eto vidiš. Mačka za mačku, rekao je kopač opala i promrsio mi kosu žuljevitom rukom. Zatim je izašao u hodnik, ostavljajući me u kuhinji s mačkom koji nije bio moje mače. Čovjek je ponovno provirio kroz vrata. Zove se Monstrum, rekao je. Bilo mi je kao da zbija ružnu šalu. Otvorio sam kuhinjska vrata i podupro ih da mačak može izaći. Zatim sam otišao gore u sobu, i legao na svoj krevet, i rasplakao se za mrtvom Mucom. Kad su mi se roditelji te večeri vratili kući, mislim da moje mače nisu ni spomenuli. Monstrum je s nama živio možda i više od tjedan dana. Stavljao sam mu mačju hranu u zdjelu ujutro i zatim opet navečer, kao i svome mačetu. On je sjedio kod stražnjih vrata sve dok ga van ne bih pustio ja ili netko drugi. Viđali smo ga u vrtu kako se šunja od grma do grma, ili u krošnjama, ili u niskom raslinju. Mogli smo pratiti njegova kretanja prema mrtvim plavim sjenicama i drozdovima koje smo pronalazili u vrtu, ali rijetko smo ga viđali. Nedostajala mi je Muca. Znao sam da se nešto živo ne može samo tako zamijeniti, ali nisam se usuđivao potužiti roditeljima na to. Njih bi moja uzrujanost zbunila: napokon, ako mi je čovjek i ubio mače, on mi ga je i
zamijenio. Nadoknadio mi je štetu. Sve mi se to vratilo i čim mi se vratilo znao sam da neće potrajati: sve to čega sam se sjetio dok sam sjedio na zelenoj klupi pokraj male bare za koju me Lettie Hempstock jednom uvjerila da je ocean.
II. Nisam bio sretan kao dijete, premda sam s vremena na vrijeme bio smiren. Živio sam u knjigama više nego bilo gdje drugdje. Kuća nam je bila prostrana, s mnogo soba, što je bilo dobro u vrijeme kad su je kupili i kad je moj otac imao novca, ali nije bilo dobro kasnije. Roditelji su me jednog popodneva pozvali u svoju sobu, i to vrlo formalno. Mislio sam da sam sigurno nešto skrivio i da ću dobiti jezikove juhe, ali ne: kazali su mi samo da više nisu imućni, i da smo svi dužni podnijeti svoju žrtvu, te da sam ja dužan žrtvovati svoju sobu, onaj sobičak na vrhu stubišta. To me ražalostilo: moja je soba imala maleni žuti umivaonik koji su ugradili samo za mene, točno po mojoj mjeri; sobica se nalazila iznad kuhinje, i to odmah na vrhu stubišta koje je počinjalo kod televizijske sobe, tako da sam noću odozdo, kroz odškrinuta vrata, čuo smirujuće brujanje odraslih razgovora, i nisam se osjećao usamljeno. Također, dok sam bio u svojoj sobi, nikome nije smetalo što držim odškrinuta vrata koja vode na hodnik, tako da mi daju tek toliko svjetla da me ne bude strah mraka, i, jednako bitno, tako da mi daju mogućnost čitanja potajice, nakon gašenja svjetla, pod neizravnim odsjajem svjetiljke iz hodnika, ako mi zatreba. Uvijek bi mi zatrebalo. Progonom u sobetinu moje mlađe sestre nisu mi slomili srce. Unutra su već bila tri kreveta, a ja sam izabrao onaj uz prozor. Oduševljavalo me što se s tog sobnog prozora mogu popeti na dugi balkon od cigle, što mogu spavati pod otvorenim oknom i osjećati vjetar i kišu na licu. Ali svađali smo se, sestra i ja, svađali oko svega. Ona je voljela spavati sa zatvorenim vratima na hodnik, i smjesta su izbile svađe oko toga bi li vrata sobe trebala ostati otvorena ili zatvorena, svađe koje je moja majka riješila po kratkom postupku, tako što je izradila tablicu kojom je odredila da noći naizmjence pripadaju meni, odnosno mojoj sestri, i objesila je na unutarnju stranu vratnice. Svake sam noći bio ili smiren ili prestravljen, ovisno o tome jesu li vrata bila otvorena ili zatvorena. Moju bivšu sobu na vrhu stubišta počeli su davati u najam, i svakojaki su ljudi prolazili njome. Na sve sam njih gledao s nepovjerenjem: oni su spavali u
mojoj sobi, služili se mojim malim žutim umivaonikom koji je bio točno po mojoj mjeri. Među njima su bili jedna debela Austrijanka koja nam je rekla da može napustiti svoju glavu i hodati pod stropom, student arhitekture s Novog Zelanda, američki bračni par kojeg je moja majka, sva zgrožena, izbacila nakon što je otkrila da nije zaista bračni te, sada, i taj kopač opala. Bio je Južnoafrikanac, iako je stekao imutak na iskopinama opala u Australiji. Dao je mojoj sestri i meni po jedan opal, grubi crni kamen u kom je počivao zelenkasto-modrikasto-crvenkasti oganj. Moja ga je sestra prigrlila zbog toga, i čuvala je svoj opalski kamen kao pravo blago. Ja mu nisam mogao oprostiti smrt moga mačeta. Bio je prvi dan proljetnih praznika: početak triju tjedana bez nastave. Probudio sam se rano ujutro, sav ushićen predstojećim beskrajnim danima koje ću moći ispuniti kako me god volja. Čitat ću. Istraživat ću. Obukao sam kratke hlače, majicu, sandale. Sišao sam stubištem do kuhinje. Otac mi je spravljao hranu, dok je moja majka ostala u krevetu da se naspava. Nosio je kućni haljetak preko pidžame. Često je subotom spravljao doručak. Rekao sam mu: Tata! Gdje je moj strip? Uvijek bi mi kupio novi broj časopisa SMASH! prije nego što bi se petkom navečer odvezao kući, a ja bih ga pročitao subotom ujutro. Na stražnjem sjedalu auta. Jesi li za prepečenac? Da, rekao sam. Ali ne zagorjeli. Moj otac nije volio tostere. Pekao je kruh pod grijaćim elementom pećnice, i najčešće bi mu zagorio. Izašao sam iz kuće na prilazni put. Pogledao sam unaokolo. Vratio sam se u kuću, odgurnuo kuhinjska vrata, ušao. Sviđala su mi se ta kuhinjska vrata. Otvarala su se u oba smjera, na unutra i na van, tako da je prije šezdeset godina posluga mogla ulaziti ili izlaziti kroz njih ruku nakrcanih punim ili praznim posuđem. Tata? Gdje je auto? Na prilaznom putu. Ne, nije. Što? Zazvonio je telefon, i moj je otac izašao u hodnik, gdje je telefon stajao, da se javi. Čuo sam kako razgovara s nekim. Kruh se počeo dimiti pod grijaćim elementom.
Popeo sam se na stolicu i isključio štednjak. Zvali su iz policije, rekao je moj otac. Netko je javio da je vidio naš auto napušten u dnu staze. Rekao sam im da još nisam ni prijavio krađu. Dobro. Možemo sada krenuti onamo, pa da se tamo nađemo s njima. Kruh! Izvukao je pladanj ispod grijaćeg elementa. Kruh se dimio, sav crn s jedne strane. Je li moj strip u njemu? Ili su ga ukrali? Ne znam. Policija nije spomenula tvoj strip. Moj je otac namazao izgorjelu stranu obiju krišaka kruha maslacem od kikirikija, pa preko pidžame umjesto kućnog haljetka odjenuo kaput i obuo cipele pa smo krenuli zajedno stazom. On je u hodu grickao prepečenac. Ja sam svoj prepečenac držao u ruci, i nisam ga jeo. Hodali smo tako nekih pet minuta uskom stazom okruženom poljima s obje strane kad nam je straga prišao policijski automobil. Usporio je, i vozač je pozdravio mog oca, oslovivši ga imenom. Skrivao sam svoj komad izgorjelog prepečenca iza leđa dok je moj otac razgovarao s policajcem. Bilo mi je krivo što moji ne kupuju normalan bijeli kruh u kriškama, kakav stane u toster, kao svaka druga meni poznata obitelj. Moj je otac otkrio obližnju pekaru u kojoj je bilo debelih štruca teškog crnog kruha, i uporno je kupovao njih. Tvrdio je da su boljeg okusa, a to je, što se mene ticalo, bila besmislica. Pravi kruh je bio bijeli, i narezan na kriške, i gotovo bezukusan: u tome je bila poanta. Vozač je izašao iz policijskog automobila, otvorio suvozačka vrata, rekao mi da sjednem otraga. Moj se otac povezao na prednjem sjedalu, pokraj vozača. Policijski je automobil sporo napredovao stazom. Cijela je staza u to vrijeme bila neasfaltirana, široka tek toliko da njome može proći samo jedno vozilo, izlokana, prijetvorna i drmusava, kvrgava od kremenja i cijela izgrižena poljodjelskom opremom, kišom i zubom vremena. Ta dječurlija, rekao je policajac. Njima je to smiješno. Ukradu auto, provozaju se u njemu, pa ga ostave. Sigurno su ovdašnji. Meni je samo drago što je tako brzo pronađen, rekao je moj otac. Prošli smo pokraj farme Caraway, s koje nas je netremice promatrala djevojčica kose tako plave da se gotovo bijeljela, i rumenih, rumenih obraza. Držao sam svoj komad zagorjelog prepečenca u krilu. Doduše, čudno je što su ga ostavili tu dolje, rekao je policajac, jer valja
se napješačiti da se odavde stigne bilo kamo. Prošli smo jedan zavoj staze i ugledali bijeli Mini kako stoji tamo sa strane, pred poljskim vratima na ulazu u jedan posjed, guma duboko utonulih u smeđe blato. Provezli smo se pokraj njega i parkirali na travnatom rubniku ceste. Policajac mi je otvorio vrata da izađem, i nas smo trojica otpješačili do Minija, dok je policajac opisivao mome tati osebujnosti kriminalnih aktivnosti u ovom području i razloge zbog kojih je za ovo očito odgovorna ovdašnja dječurlija, a onda je moj otac svojim rezervnim ključem otvorio suvozačka vrata. Rekao je: Netko je nešto ostavio na stražnjem sjedalu. Moj je otac protegnuo ruku preko naslona i odmaknuo plavu deku s toga što je prekrivala na stražnjem sjedalu, iako mu je policajac u isti mah kazao da se to ne smije, a ja sam pozorno promatrao stražnje sjedalo jer je na njemu trebao biti moj strip, tako da sam to vidio. To što sam ugledao zaista je bilo to, a ne on. Premda sam bio maštovito dijete, često salijetano noćnim morama, sa šest sam godina nagovorio roditelje da me odvedu u Muzej voštanih figura Madame Tussaud u Londonu, jer sam htio posjetiti Komoru strave, očekujući da to bude Komora strave s onim filmskim monstrumima o kojima sam čitao u svojim stripovima. Želja mi je bila osjetiti ushit pri susretu s voštanim figurama Dracule, Frankensteinova čudovišta i Čovjeka-vuka. Umjesto toga, proveli su me naizgled beskrajnim slijedom izložaka s prikazom ni po čemu osobitih, smrknutih muškaraca i žena koji su usmrtili ljude najčešće stanare, te članove vlastite obitelji i koji su zatim bili usmrćeni zauzvrat: vješanjem, električnom stolicom, u plinskim komorama. Većinom su bili prikazani zajedno sa svojim žrtvama u nelagodnim, društvenim prigodama kako sjede za objedom, možda, uz otrovane članove obitelji na izdisaju. S pločica na kojima je pisalo tko su oni bili također sam saznao da je najveći dio njih usmrtio svoje najbliže kako bi prodao njihova tijela za anatomiju. Tom je prilikom riječ anatomija za mene stekla osebujno stravičan prizvuk. Nisam znao što je to anatomija. Znao sam samo da anatomija tjera ljude da ubijaju vlastitu djecu. Nisam pobjegao vrišteći iz petnih žila dok su me vodili kroz Komoru strave isključivo zato što nijedna voštana figura u njoj nije izgledala posve uvjerljivo. Nisu mogle izgledati istinski mrtvo, jer nikada nisu ni izgledale živo. Ono na stražnjem sjedalu što je do maloprije prekrivala plava deka (prepoznao sam tu deku. Bila je to upravo ona iz moje bivše sobe, ona s police, za hladne noći) također nije izgledalo uvjerljivo. Pomalo je podsjećalo na kopača
opala, ali na sebi je imalo crno odijelo, bijelu košulju s ukrasnim volanima i crnu leptir-kravatu. Kosa mu je bila zalizana i sjajna od briljantina. Oči su mu tupo buljile. Usne su mu bile modrikaste, ali koža se izuzetno crvenila. Izgledalo je kao parodija zdravlja. Oko vrata mu nije bilo zlatnog lanca. Ispod toga sam primijetio, zgužvan i savijen, svoj primjerak časopisa SMASH! s naslovnicom Batmana, točno onakvog kako izgleda na televiziji. Ne sjećam se tko je tada što rekao, tek to da su me natjerali da se udaljim od Minija. Otišao sam na suprotnu stranu staze i ostao tamo samotno stajati dok je policajac razgovarao s mojim ocem i upisivao zabilješke u notes. Promatrao sam Mini. Komad zelenog crijeva za zalijevanje vrta vodio je od ispušne cijevi do vozačeva prozora. Smeđe je blato bilo debelo natisnuto svuda oko ispuha, kako bi se vrtno crijevo zadržalo na njemu. Nitko nije gledao prema meni. Odgrizao sam zalogaj svog prepečenca. Bio je zagorio i hladan. Kod kuće bi moj otac uvijek pojeo sve najzagorjelije kriške kruha. Njam! govorio je, te: Ugljen! To je zdravo! te: Zagorjeli prepečenac! To najviše volim! i smazao ih sve do zadnjeg. Kad sam bio mnogo stariji priznao mi je da nikad baš nije volio zagorjeli kruh, već ga je jeo samo zato da ne propadne, i na djelić trenutka imao sam dojam da mi je cjelokupno djetinjstvo bilo laž: bilo mi je kao da se jedan od stupova vjerovanja koji podupiru sav moj svijet iskrunio u suhi pijesak. Policajac je obavio razgovor radiouređajem na upravljačkoj ploči svog automobila. Zatim je prešao stazu i došao do mene. Žao mi je zbog ovoga, sinko, rekao je. Za koju minutu ovamo će stići još nekoliko vozila. Trebalo bi naći neko mjesto gdje možeš pričekati a da nikome ne budeš na smetnji. Bi li volio opet malo sjediti otraga u mom automobilu? Odmahnuo sam glavom. Nisam htio opet tamo sjediti. Neki glas, ženski, mlad, rekao je: Može se vratiti sa mnom u gazdinsku kuću. Neće nam biti na smetnju. Bila je mnogo starija od mene, najmanje jedanaestogodišnjakinja. Crvenkastosmeđa joj je kosa bila razmjerno kratka za djevojčicu, a nos prćast. Imala je pjegice. Nosila je crvenu suknju cure baš nisu nosile traperice u ono vrijeme, ne u tom kraju. Govorila je mekim narječjem Sussexa i imala oštre sivoplave oči.
Policajac je, zajedno s djevojčicom, otišao do mog oca, koji joj je dao dopuštenje da me odvede, i onda sam krenuo stazom s tom djevojčicom. Rekao sam joj: U našem autu je mrtvac. Zato se i spustio ovamo, kazala mi je. Na kraj puta. Jer ga nitko neće pronaći i spriječiti u ovom kraju u tri ujutro. A blato ti je tamo mokro i lako se oblikuje. Misliš da se sâm ubio? Da. Voliš mlijeko? Baka upravo muze Bessie. Rekao sam: Misliš, pravo mlijeko, od krave? i onda se osjetio budalasto, ali ona mi je kimnula, što me smirilo. Razmislio sam o tome. Nikad još nisam pio mlijeko koje ne bi bilo iz boce. Mislim da bi mi bilo drago. Zastali smo kod male staje gdje je jedna starica, mnogo starija od mojih roditelja, duge, sijede, paučinaste kose i mršava lica, stajala pokraj krave. Duge crne cijevi bile su spojene na svaku sisu kravljeg vimena. Nekada smo ih muzle ručno, rekla mi je. Ali ovako je lakše. Pokazala mi je kako mlijeko isisano iz krave prolazi kroz crne cijevi sve do aparata, gdje protječe kroz hladnjak i slijeva se u goleme metalne zabrtvljene kante. Kante se zatim ostavljaju na teškom drvenom postolju pred stajom, kamo svaki dan po njih dolazi kamion. Stara mi je gospođa dala šalicu gustog mlijeka iz krave Bessie, svježeg mlijeka koje još nije prošlo kroz hladnjak. Ništa što sam u životu dotad pio nije mi imalo iole sličan okus: zasićen, topao i savršeno sretan u ustima. Sjećao sam se tog mlijeka i nakon što sam zaboravio sve ostalo. Ima njih još tamo gore na stazi, odjednom je rekla starica. Svakojaki stižu s blještavim lampašima i čime god. Kakva blebetanja. Spremi ti bolje maloga u kuhinju. Gladan je, a slaba je vajda od šalice mlijeka dečkiću koji raste. Djevojčica je rekla: Jesi li išta pojeo? Samo krišku prepečenca. Zagorjelog. Rekla mi je: Zovem se Lettie. Lettie Hempstock. Ovo je farma Hempstock. Dođi. Uvela me u kuću na glavna vrata i odvela u njihovu pregolemu kuhinju, gdje me posjela za ogromni drveni stol tako pun mrlja i oblikovanih uzoraka da mi se činilo kako lica zure u mene iz starog drveta.
Mi ti tu izrana doručkujemo, rekla je. Mužnja počinje u cik zore. Al imaš kaše u loncu, i džema da si umutiš. Dala mi je porculansku zdjelu punu tople kaše sa štednjaka, s punom žlicom domaćega džema od kupina, onakvoga kakav sam najviše volio, dodanom nasred kaše, pa je prelila vrhnjem. Zamiješao sam sve to žlicom prije nego što ću prionuti na jelo, stvarajući ljubičasti vrtlog, i ne pamtim da me u životu išta toliko usrećilo. Okus mi je bio savršen. Ušla je jedna zdepasta žena. Crvenkastosmeđa kosa bila joj je prošarana sjedinama i kratko podšišana. Imala je obraze s jabučastim jagodicama, tamnozelenu suknju dugu do koljena, i velingtonke. Rekla je: Ovo mora da je onaj dečko s vrha staze. Kakva li se strka i zbrka nadigla oko tog auta. Uskoro će petorici njih dobro doći malo čaja. Lettie je napunila golemo bakreno kuhalo iz slavine. Pripalila je šibicom plinski plamenik i stavila kuhalo na vatru. Zatim je izvadila pet velikih, okrhnutih šalica za čaj iz ormarića i zastala u nedoumici, gledajući ženu. Žena je rekla: Imaš pravo. Šestorici. Svratit će nam i doktor. Zatim je žena stisnula usne i glasno, srdito otpuhnula. Promakla im je poruka, rekla je. Makar ju je tako pažljivo napisao, presavinuo i spremio u džepić na prsima, a još nisu pogledali u njega. Što piše u njoj? upitala ju je Lettie. Pročitaj je sama, rekla je žena. Činilo mi se da je ona Lettiena majka. Izgledala je kao nečija majka. Zatim je rekla: Piše da je uzeo sav novac koji su mu prijatelji dali da ga prokrijumčari iz Južne Afrike i stavi im ga na račun u Engleskoj, zajedno sa svim novcem koji je zaštedio kroz godine iskapanja opala, i onda otišao u kazino u Brightonu, na kocku, makar se imao namjeru kockati samo vlastitim novcem. I onda je samo imao namjeru zobnuti od novca koji su mu prijatelji dali, tek toliko dok ne nadoknadi novac koji je izgubio. I onda ništa više nije imao, rekla je žena, i ostao je u mrklome mraku. Samo, nije da je to i napisao, rekla je Lettie i zaškiljila. Napisao je samo: Svim mojim prijateljima, Strahovito mi je žao što nije ispalo onako kako sam htio i nadam se da ćete imati srca da mi oprostite jer ja ne mogu oprostiti sebi. Dođe ti ga na isto, rekla je starija žena. Obratila se meni. Ja sam Lettiena mama, rekla je. Znam da si već upoznao moju majku, u staji za mužnju. Ja sam gospođa Hempstock, ali ona je bila gospođa Hempstock prije mene, tako da
je ona sada stara gospođa Hempstock. Ovo ti je farma Hempstock. Najstarije imanje u ovom kraju. Spominje se i u knjizi Domesday. Začudilo me kako se sve prezivaju Hempstock, kad su već žene, ali nisam ih ništa pitao, baš kao što se nisam usuđivao ni pitati kako znaju za poruku samoubojice, ili za misli koje su prolazile kroz glavu kopača opala dok je umirao. Govorile su o tome kao o nečemu najobičnijem na svijetu. Lettie je rekla: Natuknula sam mu da pogleda u džepić na prsima. Mislit će da se sâm toga sjetio. E tako treba, rekla joj je gospođa Hempstock. Doći će ovamo kad voda zakipi da me pitaju jesam li vidjela štagoda neobično i da popiju čaj. A da ti za to vrijeme odvedeš dečka dolje do bare? Nije to bara, rekla je Lettie. To je moj ocean. Okrenula se prema meni i rekla: Dođi. Izvela me iz kuće putem kojim smo došli. Dan je i dalje bio sav siv. Obišli smo kuću i pošli kravljim puteljkom. Je li to pravi ocean? upitao sam je. O da, rekla mi je. Iznenada smo izbili onamo: pred daščanu šupu, staru klupu i baru s patkama između njih, tamnu vodu posutu mrljama vodene leće i izboja lopoča. Uginula riba, srebrna poput kovanice, plutala je na površini izvrnuta na bok. Ovo nije dobro, rekla je Lettie. Pa zar nisi rekla da je to ocean? kazao sam joj. Stvarno, pa to je samo bara. Ocean je, nego što, rekla je. Naišle smo na njega dok sam još bila malecka, kad smo doputovale iz stare domovine. Lettie je otišla u šupu i vratila se iz nje s dugim bambusovim štapom koji je na vrhu imao mrežicu sličnu onoj za lov kozica. Nagnula se prema vodi i pažljivo podvukla mrežicu ispod uginule ribe. Izvadila ju je. Ali farma Hempstock je u knjizi Domesday, rekao sam. Tako kaže tvoja mama. A to je pisano u vrijeme Vilima Osvajača. Da, rekla je Lettie Hempstock. Izvadila je uginulu ribu iz mrežice i pregledala je. Bila je još meka, nije se ukočila, i objesila joj se u ruci. Nikad prije nisam vidio toliko boja: bila je srebrna, da, ali ispod tog srebra bila je i plavičasta i zelenkasta i modrikasta, s
crnim vrškom na svakoj krljušti. Kakva je to riba? upitao sam je. Ovo je vrlo neobično, rekla je. Hoću reći, riba u ovom oceanu većinom ne umire. U ruci joj se, premda ne bih znao odakle, stvorio džepni nožić s rožnatim drškom, i zarila ga je u trbuh ribe, i rasporila ga po dužini, prema repu. Evo što ju je ubilo, rekla je Lettie. Izvadila je nešto iz utrobe ribe. Zatim je to, još masno od ribljih iznutrica, stavila meni u ruku. Sagnuo sam se, umočio to u vodu, istrljao mu površinu prstima da ga očistim. I zatim sam ga pomno promotrio. U oči me pogledalo lice kraljice Viktorije. Kovanica od šest penija? rekao sam. Riba je pojela kovanicu od šest penija? Nije to dobro, zar ne? rekla je Lettie Hempstock. Sada se polako pomaljalo sunce: otkrilo je pjegice što su joj se rojile po obrazima i nosu, a tamo gdje bi je sunčevo svjetlo dotaklo, kosa joj je bila bakrenasto crvena. A onda je rekla: Otac ti se pita gdje si. Vrijeme je da krenemo natrag. Pokušao sam joj dati tu malu kovanicu od šest penija, ali odmahnula je glavom. Zadrži je, rekla je. Možeš si kupiti čokolade, ili ušećerenog limuna. Mislim da ne mogu, rekao sam. Presitna je. Ne znam baš ni da trgovine u današnje vrijeme primaju ovakve kovanice. Onda si je stavi u kasicu prasicu, rekla je. Možda ti donese sreću. Rekla je to sumnjičavo, kao da nije sasvim sigurna kakvu bi mi točno sreću mogla donijeti. Policajci, moj otac i dva čovjeka u smeđim odijelima i kravatama stajali su u kuhinji gazdinske kuće. Jedan od njih kazao mi je da je policajac, ali nije nosio uniformu, što me razočaralo: bio sam uvjeren kako bih, da sam ja policajac, nosio svoju uniformu kad god mogu. Drugog čovjeka u uniformi i kravati prepoznao sam kao doktora Smithsona, našeg obiteljskog liječnika. Bili su pri kraju s čajem. Moj je otac zahvalio gospođi Hempstock i Lettie na brizi oko mene, a one su mu rekle da im nipošto nisam bio na brigu, i da im slobodno opet dođem. Policajac koji nas je odvezao dolje do Minija sad nas je odvezao natrag našoj kući, pa zaustavio auto na kraju prilaznog puta da izađemo. Bilo bi ti najpametnije da ovo ne spominješ svojoj sestri, rekao mi je otac.
Nisam htio nikome to spominjati. Pronašao sam sasvim posebno mjesto, i stekao novu prijateljicu, i izgubio svoj strip, i čvrsto u ruci stiskao starinsku srebrnu kovanicu od šest penija. Rekao sam: Po čemu se ocean razlikuje od mora? Veći je, rekao mi je otac. Ocean je mnogo veći od mora. Zašto pitaš? Samo razmišljam, rekao sam. Je li moguće da postoji ocean malen poput bare? Nije, rekao mi je otac. Bare su veličine bara, jezera su veličine jezera. Mora su mora, a oceani su oceani. Atlantski, Tihi, Indijski, Arktički. Mislim da su to svi oceani koji postoje. Moj se otac popeo na kat u svoju sobu, da razgovara s mojom mamom i da odande telefonira. Ja sam ubacio srebrnu kovanicu od šest penija u svoju kasicu prasicu. Bila je to jedna od onih porculanskih kasica prasica iz kakvih se ništa ne da izvaditi. Jednoga dana, kad se u nju više ne bude mogla dodati nijedna kovanica, smjet ću je razbiti, ali nije još nipošto bila puna.
III. Nikad više nisam vidio taj bijeli Mini. Nakon dva dana, u ponedjeljak, ocu su dostavili crni Rover sa sjedalima od ispucale crvene kože. Taj je auto bio veći nego Mini, ali ne tako udoban. U kožnim se presvlakama zapržio smrad cigara, i pri dugim vožnjama na stražnjem sjedalu Rovera uvijek nas je obuzimala mučnina. U ponedjeljak nije stigao samo taj crni Rover. Primio sam i jedno pismo. Bilo mi je sedam godina, i nikad nisam dobivao pisma. Dobivao sam čestitke, za rođendan, od djeda i bake, kao i od Ellen Henderson, prijateljice moje majke koju nisam poznavao. Za rođendan bi mi Ellen Henderson, koja je živjela u kamperu, poslala rubac. Pisma nisam dobivao. Svejedno, svakog bih dana pogledao u poštanski sandučić da vidim ima li štogod za mene. I tog je jutra bilo. Otvorio sam ga, i nisam shvatio u što to gledam, pa sam ga odnio majci. Osvojio si dobitak na lutriji Premium Bond, rekla mi je. Što to znači? Za tvoje rođenje kao i za rođenje svih ostalih svojih unuka baka ti je kupila srećku Premium Bonda. A kad izvuku broj, možeš osvojiti tisuće funti. Jesam li osvojio tisuće funti? Nisi. Pogledala je što piše na listu papira. Osvojio si dvadeset pet funti. Ražalostilo me što nisam osvojio tisuće funti (već sam znao što bih njima kupio. Kupio bih si mjesto gdje ću se moći skloniti na osamu, poput Batmanove špilje, sa skrivenim ulazom), ali oduševilo me što sad posjedujem bogatstvo kakvo dotad ni zamisliti nisam mogao. Dvadeset pet funti. Za jedan peni mogao bih kupiti četiri mala bombona Black Jack ili Fruit Salad: stajali su po frtalj, premda se frtalji više nisu koristili. Dvadeset pet funti, uz 240 penija u funti i četiri bombona u peniju, to je bilo... više bombona nego što sam spremno mogao pojmiti.
Stavit ću taj novac na tvoj poštanski račun, rekla je moja majka, i skršila mi snove. Nisam imao nijedan bombon više nego tog jutra. Usprkos tome, bio sam bogat. Dvadeset funti bogatiji nego što sam bio samo koji trenutak prije. Nikada dotad ništa nisam osvojio u životu. Zamolio sam je da mi ponovno pokaže taj list papira s mojim imenom prije nego što ga je spremila u torbicu. To je bilo u ponedjeljak prijepodne. Popodne je prastari gospodin Wollery, koji nam je svraćao ponedjeljkom i četvrtkom popodne obavljati vrtlarske poslove (gospođa Wollery, njegova jednako prastara žena, koja je nosila goleme poluprozirne kaljače, dolazila je srijedom popodne da nam čisti), nešto kopao po povrtnjaku i iskopao bočicu punu penija i polupenija i tropenija i čak frtalja. Nijedna od tih kovanica nije nosila datum kasniji od 1937. godine, a ja sam ih cijeli ostatak popodneva laštio smeđim umakom i octom, da im se vrati sjaj. Moja majka je stavila bočicu sa starim kovanicama na policu kamina u blagovaonici, i rekla kako smatra da bi neki numizmatičar mogao platiti podosta funti za njih. Te sam noći otišao u krevet sav sretan i uzbuđen. Obogatio sam se. Pronašlo se zakopano blago. Cijeli mi je svijet bio dobar. Ne sjećam se kako su snovi počeli. Ali tako to sa snovima biva, zar ne? Znam da sam bio u školi, i da mi je bio težak dan, da sam se skrivao od onih učenika koji su me htjeli tući i obasipati pogrdama, ali svejedno su me pronašli, duboko u gustom grmlju rododendrona iza škole, i znao sam da bi to morao biti san (ali u snu to nisam znao, bilo mi je stvarno i bilo mi je istinito) jer je s njima bio i moj djed, sa svojim prijateljima, starcima sive kože koji su sipljivo kašljali. U rukama su imali oštre olovke, onakve koje pri ubodu probiju kožu i puste krv. Dao sam se u bijeg od njih, ali bili su brži od mene, i starci i stariji učenici, i uspjeli su me sustići u zahodu za dječake, gdje sam se sakrio u kabini. Oborili su me na koljena, čvrsto primili i silom mi raširili usta. Moj djed (ali to nije bio moj djed: zapravo je to bila voštana figura moga djeda, koja me htjela prodati za anatomiju) u ruci je imao nešto oštro i svjetlucavo, i počeo mi zatupastim prstima to gurati u usta. Bilo je tvrdo, oštro i poznato, i tjeralo me na grcanje i gušenje. Okus kovine ispunio mi je usnu šupljinu. Gledali su me zlobnim očima punim likovanja, svi ti ljudi u dječačkom zahodu, a ja sam se trudio ne ugušiti onime što mi je u grlu, nepokolebljiv u
namjeri da im ne pružim to zadovoljstvo. Kad sam se probudio, gušio sam se. Nisam mogao disati. Nešto mi je bilo u grlu, tvrdo i oštro, i nije mi dopuštalo ni disati ni pozvati u pomoć. Počeo sam kašljati čim sam se probudio, dok su mi suze tekle niz obraze, a iz nosa mi je curilo. Gurnuo sam prste u usta najdublje što sam mogao, obuzet očajem, panikom i odlučnošću. Vrhom kažiprsta napipao sam rub nečega tvrdog. Zavukao sam srednji prst s druge strane, daveći samoga sebe, obuhvaćajući taj predmet stiskom, i nekako uspio izvući to što me gušilo iz grla. Halapljivo sam udahnuo zrak, a onda suho povratio na posteljinu, bljujući bistru slinu prožetu pokojom kapljicom krvi, jer mi je predmet rasjekao sluznicu grla dok sam ga vadio. Nisam pogledao kakav je to predmet. Čvrsto sam ga držao u ruci, sluzavog od moje pljuvačke i žuči. Nisam ga htio pogledati. Nisam htio da uopće postoji ta premosnica između moga sna i jave. Otrčao sam hodnikom do kupaonice, skroz na suprotni kraj kuće. Isprao sam si usnu šupljinu, popio vode ravno iz slavine za hladnu, ispljunuo crvenilo u bijeli umivaonik. Tek nakon što sam to obavio sjeo sam na rub bijele kade i otvorio ruku. Bilo me strah. Ali to što mi je bilo u ruci to što mi je prethodno bilo u grlu nije bilo nimalo strašno. Radilo se samo o kovanici: o srebrnom šilingu. Vratio sam se u svoju sobu. Odjenuo sam se i, koliko se dalo, obrisao bljuvotinu s posteljine vlažnim ubrusom za lice. Ponadao sam se da će se posteljina osušiti prije nego što navečer budem morao otići spavati u tom krevetu. Zatim sam se spustio u prizemlje. Htio sam nekome reći za taj šiling, ali nisam znao kome bih se povjerio. Dovoljno sam dobro poznavao odrasle da znam kako mi ne bi vjerovali da im kažem što mi se dogodilo. Odrasli su mi ionako rijetko kad vjerovali i kad bih im kazao istinu. Zašto bi mi povjerovali kad im kažem nešto što bi zvučalo tako neuvjerljivo? Moja se sestra igrala u stražnjem dvorištu s nekim svojim prijateljicama. Ljutito mi je pritrčala kad me ugledala. Rekla je: Mrzim te. Reći ću te mami i tati kad se vrate doma. Što? Znaš ti dobro, rekla je. Znam da si ti to napravio.
Što sam ja to napravio? Gađao si me kovanicama. Sve nas. Iz grmlja. Baš si bio grozan. Ali nisam. Boljelo me. Vratila se prijateljicama, i zajedno su me nastavile strijeljati pogledima. Grlo me peklo od ojađenosti. Otišao sam prilaznim putem. Ne znam kamo sam točno odlučio otići samo više nisam htio biti tamo. Lettie Hempstock stajala je u dnu prilaznog puta, ispod kestenova. Izgledala je kao da već stotinu godina čeka i slobodno bi mogla čekati još stotinu. Nosila je bijelu haljinu, ali svjetlost što se prosijavala kroz mlado proljetno lišće kestenove krošnje davala joj je zelenkastu nijansu. Rekao sam joj: Zdravo. Rekla mi je: Ružno si sanjao, zar ne? Izvadio sam šiling iz džepa i pokazao joj ga. Gušilo me ovo, kazao sam joj. Kad sam se probudio. Ali ne znam kako mi se kovanica našla u ustima. Da mi ju je netko stavio u usta, to bi me probudilo. Samo je bila u njima kad sam se probudio. Da, rekla je. Sestra mi kaže da sam ih gađao kovanicama iz grmlja, ali nisam. Ne, složila se. Nisi. Rekao sam: Lettie? Što je sad ovo? O, rekla je, kao da je očito. Netko jednostavno pokušava ljudima davati novac, to je sve. Ali izvodi to jako loše, tako da polako budi ovdašnje stvorove koji bi trebali spavati. A to nije dobro. Ima li to nekakve veze s čovjekom koji je umro? Nekakve veze s njim. Da. On to izvodi? Odmahnula je glavom. Zatim je rekla: Jesi li doručkovao? Odmahnuo sam glavom. Dobro onda, rekla je. Dođi. Pošli smo zajedno stazom. Nekoliko se kuća nalazilo uz tu stazu, tu i tamo, u ono vrijeme, a ona mi ih je pokazivala u prolazu. U onoj kući, rekla je Lettie
Hempstock, jedan je čovjek sanjao o tome da ga prodaju i da ga pretvaraju u novac. Sada je počeo viđati stvari u zrcalima. Kakve stvari? Sebe. Ali s prstima koji mu strše iz očnih duplji. I stvarima koje mu izlaze iz usta. Sličnim račjim kliještima. Zamislio sam ljude kojima račja kliješta izlaze iz usta, u zrcalima. Zašto sam si pronašao šiling u grlu? Htio je da ljudi imaju novca. Kopač opala? Koji je umro u autu? Da. Recimo. Ne baš točno tako. On je sve to započeo, kao kad netko potpali fitilj na raketi za vatromet. Njegova je smrt kresnula iskru. To što sada eksplodira, to nije on. To je netko drugi. Nešto drugo. Prljavom si je rukom protrljala pjegavi nos. Jedna je gospođa poludjela u onoj kući, kazala mi je, a meni nije bilo ni nakraj pameti da posumnjam u njezine riječi. Drži novac u madracu. Sad se ne da iz kreveta, da joj ga još netko ne bi uzeo. Odakle znaš? Slegnula je ramenima. Kad poživiš neko vrijeme, uspiješ svašta saznati. Šutnuo sam kamenčić. Kad kažeš neko, misliš li u stvari jako dugo vrijeme? Kimnula je glavom. Koliko je tebi godina, stvarno? upitao sam je. Jedanaest. Malo sam razmislio. Zatim sam je upitao: Koliko ti je dugo već jedanaest godina? Osmjehnula mi se. Prošli smo pokraj farme Caraway. Posjednici imanja, koje ću jednoga dana upoznati kao roditelje Callie Anders, stajali su u svom dvorištu i glasno se svađali. Prekinuli su kad su nas ugledali. Kad smo zašli za zavoj na stazi, i sklonili im se s vidika, Lettie je rekla: Siroti ljudi. Zašto bi oni bili siroti ljudi? Zato što u zadnje vrijeme imaju problema s novcem. A on je jutros usnio
san u kom je ona... u kom je radila ružne stvari. Da zaradi novca. Pa je pogledao u njezinu torbicu i pronašao hrpu presavijenih novčanica od deset šilinga. Ona tvrdi da ne zna odakle su se tu stvorile, a on joj ne vjeruje. Ne zna što bi vjerovao. Sve te svađe i ti snovi. Riječ je o novcu, zar ne? Nisam sigurna, rekla je Lettie, i tad mi se učinila toliko odraslom da me gotovo obuzeo strah od nje. Što god da se zbiva, rekla je, napokon, može se skroz do kraja riješiti. Tada je opazila izraz mog lica, zabrinut. Čak prestrašen. I rekla je: Nakon palačinki. Lettie nam je ispekla palačinke na velikome metalnom pekaču kuhinjskog štednjaka. Bile su tanke kao papir, a kako bi koju ispekla, Lettie bi na palačinku iscijedila limun, i žlicom izvadila grudicu džema od šljiva na sredinu, i zarolala je čvrsto, kao cigaru. Kad ih je bilo dovoljno, sjeli smo za kuhinjski stol i smazali ih. U toj je kuhinji bio ognjište, i u tom se ognjištu još žario pepeo, sinoćnji. Pomislio sam da je ta kuhinja prijazno mjesto. Rekao sam Lettie: Bojim se. Osmjehnula mi se. Pazit ću da budeš siguran. Obećavam ti. Ja se ne bojim. I dalje sam se bojao, ali ne toliko. Kad mi je strašno. Rekla sam da ti obećavam, rekla je Lettie Hempstock. Ne dam da nastradaš. Da nastrada? kazao je visoki, prepukli glas. Tko da nastrada? Što da nastrada? Zašto bi itko nastradao? Bila je to stara gospođa Hempstock, s raširenom pregačom u rukama, i s toliko sunovrata u udubini pregače da joj je odražavanje svjetla s njih preobražavalo lice u zlato, a cijelu je kuhinju obasjavala žuta svjetlost. Lettie je rekla: Nešto stvara nevolje. Daje ljudima novac. U snovima i na javi. Pokazala je staroj gospođi moj šiling. Moj prijatelj je otkrio da se guši ovim šilingom kad se jutros probudio. Stara gospođa Hempstock odložila je pregaču na kuhinjski stol i hitro prebacila sunovrate s tkanine na drvo. Zatim je uzela šiling od Lettie. Zaškiljila je u njega, onjušila ga, protrljala ga, poslušala ga (ili ga prinijela uhu, u svakom slučaju), pa ga dotaknula vrškom svog modrikastog jezika. Nov je, rekla je, naposlijetku. Na njemu piše 1912., ali jučer nije
postojao. Lettie je rekla: Znala sam da je nekako čudan. Pogledao sam u staru gospođu Hempstock. Odakle znate? Dobro pitanje, miško. Uglavnom prema raspadu elektrona. Treba jako pomno promotriti stvari da se razaznaju elektroni. To ti budu oni maleni sićušni koji izgledaju kao smješkići. Neutroni su ti oni sivi koji izgledaju kao mrgudi. Elektroni su mi svi skupa bili mrvu presmješkasti za 1912., pa sam zato pregledala rubove slova i glavu staroga kralja, i sve mi je bilo mrvicu preuglato i preoštro. Čak i tamo gdje je izlizano, izgleda kao da je izrađeno tako da bude izlizano. Sigurno imate vrlo dobar vid, kazao sam joj. Zadivila me. Vratila mi je kovanicu. Ne tako dobar kakav je nekoć bio, ali opet, kada dođeš u moje godine, ni tebi vid neće biti tako oštar kakav je nekoć bio. I zacerekala se kao da je izrekla nešto jako duhovito. Koliko bi to godina bilo? Lettie me pogledala, i zabrinuo sam se da nisam rekao nešto nepristojno. Odrasli ponekad nisu voljeli da ih se pita za godine, a ponekad jesu. Iskustvo me naučilo da starci to vole. Da se ponose svojom poodmaklom dobi. Gospođi Wollery bilo je sedamdeset sedam godina, a gospodinu Wolleryju osamdeset devet, i rado su nam govorili koliko godina imaju. Stara gospođa Hempstock otišla je do ormara i iz njega izvadila nekoliko šarenih vaza. Sasma dovoljno, rekla je. Sjećam se kad je napravljen mjesec. Zar mjesec ne postoji oduvijek? Blažen bio. Taman posla. Sjećam se dana kad je mjesec stigao. Pogledale smo u nebo ovdje ti je u to vrijeme bilo skroz prljavosmeđe i čađavosivo, a ne zeleno i plavo... Svaku je vazu napunila dopola iz slavine. Zatim je uzela zacrnjene kuhinjske škare i potkratila donji dio stabljike svakog sunovrata otprilike za širinu prsta. Rekao sam: Jeste li sigurni da to ne izvodi duh onog čovjeka? Jeste li sigurni da nas on to ne opsjeda? Obje su nato prasnule u smijeh, i djevojčica i starica, a ja sam se osjetio glupo. Rekao sam: Oprostite. Duhovi ništa ne mogu napraviti, rekla je Lettie. Ništa ne mogu naročito dobro čak ni pomaknuti.