Rasim_1:knjiga B :54 Page 1

Transkript

1 Rasim_1:knjiga B :54 Page 1

2 Rasim_1:knjiga B :54 Page 2 IZDAVAČ: ZA IZDAVAČA: UREDNIK: RECENZENTI: LEKTOR I KOREKTOR: NASLOVNA STRANA: SLOG I PRELOM: ŠTAMPA: ZA ŠTAMPARIJU: TIRAŽ: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu Prof. dr. Smail Čekić Samija Rizvanović, prof. Doc. dr. Fahira Fejzić-Čengić, Prof. dr. Šemso Tucaković Samija Rizvanović Samer Muratović Anel Grabovica

3 Rasim_1:knjiga B :54 Page 3 Rasim Muratović BOSNIA I BERGENSTIDENDE BOKEN NR. I - ÅR 1992 BOSNA U BERGENSKIM VREMENIMA KNJIGA I GODINA Sarajevo, 2011.

4 Rasim_1:knjiga B :54 Page 4

5 Rasim_1:knjiga B :54 Page 5 U analizi nekog političkog ili bilo kojeg drugog događaja nezaobilazan je uvid u arhive, novine, časopise ili bilo koji drugi dokument. Ono što se o nekom događaju može čuti u radijskim i televizijskim emisijama, kao i na Internetu, često ostaje zaboravljeno. Ono što je zapisano ostaje trajno, uz mogućnost naknadnog čitanja i provjere. Nakon što je uvaženi profesor Stjepan Lapenda uradio sjajnu analizu pisanja francuskog Le Figaroa o uništavanju Bosne, posebno njenog srebrenog grada Srebrenice, evo i analize pisanja jednih za bosanskohercegovačku javnost nepoznatih novina Bergens Tidende iz Bergena iz Norveške o razdoblju kroz koji je Bosna prošla od do Bergens Tidende (BT) er en dagsavis som blir utgitt i Bergen i Hordaland. Avisen er blant landets eldste, grunnlagt av Johan Willhelm Eide og utgitt første gang 2. januar Bergens Tidende er en morgenavis som utgis syv dager i uken, med et magasinbilag lørdag. Avisen ble fram til 15. september trykket i fullformat, men trykkes nå i tabloidformat. Målt i opplag er Bergens Tidende landets største avis utenfor Oslo og den dominerende dagsavisen på Vestlandet, med tyngdepunkt i Hordaland og Sogn og Fjordane. Redaksjonelt er Bergens Tidende en liberal og partipolitisk uavhengig avis. Avisen støttet lenge partiet Venstre, men ble med over da Det Nye folkepartiet ble etablert etter Venstres deling på Røros i Avisen har senere fjernet all partipreferanse. Bergens Tidende har i dag rundt 500 medarbeidere og ansvarlig redaktør er Trine Eilertsen. Utgiverselskapet for avisen er Bergens Tidende AS. Selskapet driver nettsidet bt.no og lokal TV stasjonen BTV (tidligere TV Hordaland). Trykkeriet til Bergens Tidende holder til i Drotningsvik, 12 km fra Bergen sentrum, og trykker i tillegg blant annet deler av opplaget for VG, Dagbladet, Dagens Næringsliv, Finansavisen og Vårt Land. Bergens Tidende eier også trykkeriet Mediatrykk AS på Kokstad. Innen sitt kjerneområde 5

6 Rasim_1:knjiga B :54 Page 6 distributerer Bergens Tidende et stort antall aviser. Foruten egen avis gjelder dette Bergensavisen, Dagens Næringsliv, Finansavisen, Vårt land, Klassekampen og flere lokalaviser. Søndag distributeres VG til faste kjøpere. Bergens Tidende (BT) su dnevne novine koje izlaze u Bergenu u jugozapadnoj norveškoj pokrajini Hordaland. Novine su jedne od najstarijih u Norveškoj, a osnovao ih je Johan Willhelm Eide. Prvo izdanje štampano je 2. januara i to su najstarije novine u Norveškoj koje izlaze izvan Osla, glavnog grada Norveške. Bergens Tidende su liberalne i politički nezavisne novine. Dugo su podržavale Venstre partiet (Partiju lijeve orijentacije), ali su to prestale činiti nakon što je osnovana Det Nye folkepartiet (Nova narodna partija) poslije rascjepa u Venstre partietu na Rørosu, Nakon toga Bergens Tidende nastoje zadržati političku nezavisnost i ne podržavaju nijednu partiju. Bergens Tidende danas imaju oko 500 saradnika. Dnevni tiraž je oko prodatih primjeraka. Norveška ima oko 4,5 miliona stanovnika, grad Bergen oko , a pokrajina Hordaland nešto više od stanovnika. Kompanija Bergens Tidende AS, osim novina, ima svoju TVstanicu BTV (ranije TV Hordaland) i štampariju u Drotningsviku, 12 kilometara udaljenom od centra Bergena, gdje se štampaju prilozi za VG, Dagbladet, Næringsliv, Finansavisen i Vårt land, kao i štampariju Mediatrykk u Kokstadu. Osim svojih izdanja, Bergens Tidende distribuira i Bergensavisen, Dagens Næringsliv, Finansavisen, Vårt land, Klassekampen i brojne lokalne novine, a nedjeljom distribuira najtiražnije norveške novine VG. Opplag/Tiraž: 1986: : : : : : : :

7 Rasim_1:knjiga B :54 Page : : : : : : Sjefredaktører/Glavni urednici: Johan Hekleberg, David Chryste Habe, Olav Lofthus, Finn Børg Henriksen, K.F. Dahl, Finn Bøgh Henriksen, Vidkunn Nitter Schreiner, Håkon Torsvik, Ingem Fænn, Kjartan Rødland, Einar Eriksen, Magne Gaasemyr, Hans Erik Matre, Einar Hålien, Trine Eilertsen, Eiere/Vlasnici Kompanija Bergens Tidende AS vlasništvo je: Schibsted ASA (52,8%), NWT Media AS (20,0%), Vital Forsikring ASA (7,9%), Sparebanken Vest (4,8%), Helsinborgs Dagbladet AB (4,8%), ostali vlasnici (9,7%). Eirinteresser/Vlasnički interesi: Askøy væringen AS (100,00 %), Avisprodukter AS (100,00%), Bygdanytt AS (100,00%), Fanaposten AS (67,00%), Strilen AS (67,00%), Vesnytt AS (67,00%), BTV AS (100,00%). 7

8 Rasim_1:knjiga B :54 Page 8 Eksterne lenker/internetska adresa: Bergens Tidende ( Sve vrijeme dok se genocidom nad Bošnjacima uništavalo bosanskohercegovačko društvo, od do 1995, Bosna i Hercegovina je bila u žiži svjetske medijske javnosti. O tim događajima širile su se vijesti s više strana i iz različitih jezičkih sredina. Uglavnom su dominirale vijesti CNN-a, BBC-a, RTL-a, ali je bilo i drugih elektronskih i pisanih medija koji su iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu pratili agoniju države Bosne i Hercegovine i njenog najbrojnijeg naroda Bošnjaka. Naravno, o uništavanju bosanskohercegovačkog društva izvještavali su i najznačajniji pisani mediji kao što su Washington Post, New York Times i mnogi drugi. Zbog toga se ovom studijom željelo prezentirati čitalačkoj publici kako su jedne novine, s krajnjeg sjevera zemaljske kugle, Bergens Tidende (Bergenska vremena) iz Bergena u Norveškoj, informirale svoje čitaoce o zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, prije svega genocidu, o njegovim idejnim pokretačima, organizatorima i konačno izvršiocima. Prva zamisao bila je da se uporedi pisanje Aftenpostena, najtiražnijeg i najutjecajnijeg norveškog dnevnika, i Bergensa Tidende, najtiražnijeg i najutjecajnijeg dnevnika jugozapadne Norveške, zatim da se iz ova dva dnevnika analiziraju članci, naslovi, fotografije, karikature..., sve što je objavljeno a tiče se Bosne i Hercegovine od do kraja 1995, te da se na osnovu toga izvlače određeni zaključci. U vezi s tim sačinjena je skica cjelokupnog projekta po norveškim standardima s cjelokupnom naučnom aparaturom, uključujući i spisak literature koju sam konsultirao prije i tokom rada na ovom projektu. Nakon što sam završio rad na projektu, ipak sam se odlučio samo na prezentiranje rezimea svih objavljenih vijesti vezanih za Bosnu i Hercegovinu u naznačenom periodu i to u dvojezičnoj varijanti (norveški i bosanski). Većinom su to preuzete vijesti od najvećih svjetskih novinskih agencija AP Associated Pressa iz New Yorka, SAD, i Reuterssa iz Londona, Velika Britanija. Ali tu su i zanimljivi komentari, hronike i eseji urednika, glavnih i odgovornih urednika, univerzitetskih profesora, diplomata, istraživača i novinara kao što su: Per Nyholm, Stein Viksveen, 8

9 Rasim_1:knjiga B :54 Page 9 Anders Magnus, Rune Valderhaug, Magne Raundalen, Tone R. Bringa, Astrid Kolbjørnsen, Tron Bogsnes, Ivar Bern, Anne Karin Hamre, Trond Botnen, Øyvind Hvenekilde, Stephen Weeks, Atle Johan Løvaas, Jan H. Landro, Per Jon Odeen, Erik Thimle, Tor Kristiansen, Bjørn Veseth, Ove Olderkjær, Ingeborg Eliassen, Niels Victor Chris, Arne Olav Brundtland, Kjartan Rødland, Jens Nauntofte, Jan Stedje, John Lindebotten, Eva Røyrane, Mikkel Hertz, Jørn Lekve, Grete Holdstad, Svein Kvalheim, Olav Kobbeltveit, Ivar Bern, John F. Burns, Per Buvik, Eva Granheim, Ola Henmo, Terje Valestand, Vidar Ystad, Ingrid Heilsen, Joe Kirwin, Oddvar Skre, Brit Sørensen, Rolf Gauffin, Arne Hofseth, Karen Kristine Blågestad, Sven Erik Grieg Smith, Helge Øgrim, Gunnar Nyquist, Asbjørn Kristofersen, Tor Kristiansen, Arin Lillan Fladberg, Tron Strand, Tor Dagfin Dommersnes, Joe Kermin, David Frost, Jon Geir Høyersten, Nina Haabeth, Jan Ivar Longva, Hilda Mari Furnes, Hans Gerhard Olsen, Sissel Hamre Dagsland, Jan Nyberg, Audun Stølås, Magne Reistad, Baard O. Aakvaag, Charlotte F. Hartvigsen, Einar Aarre, Jan Simonsen, Kari Hasle, Arild Nadland, Ragnhild Hov, Eli Strand, Kim Amlod, Bente Milde, Tron Strand, Eva Røyrane, Hilde Sandvik, Klaus Justsen, Kjell Østerbø, Anne Reigstad, Astrid Kølbjørnsen, Erik Waaler, Alf skjerseth, Tone Sandberg, Harald Henmo, Rune Vallderhaug, Džemal Sokolović, Morten Hjertholm, Karen Kristine Blågestad, Klaus Justese, Per Chrisiansen, Jørgen Ullerp, Harald Henmo i drugi. U četvrtoj knjizi predstavljen je jedan broj objavljenih fotografija i karikatura koje se odnose na događaje u Bosni i Hercegovini od do Čitaocima sam ostavio mogućnost da sami, s historijske distance od petnaestak, dvadeset i više godina, daju svoj sud o cjelini događaja, ali i o svakom naznačenom događaju ponaosob, kao i o njihovom karakteru i uzročno-posljedičnoj vezi, te izvuku određene zaključke za sebe. Autor 9

10 Rasim_1:knjiga B :54 Page 10

11 Rasim_1:knjiga B :54 Page 11 Hele tiden mens utslettelsen av den bosniske befolkningen gjennom folkemord over dens største befolkningen, i perioden fra 1992 til 1995, var Bosnia og Herzegovina i media rampelyset. Nyheter om begivenhetene spredde fra forskjellige sider og på forskjellige språk. Hovedsakelig var det nyheter fra CNN, BBC, RTL. Men, det var også andre elektroniske og skriftlige medier som følgte kvalet av dens største befolkning Bosnjakerne, fra dag til dag, måned til måned, år etter år. Selvfølgelig, om dette skrev også de største trykkde medier som Washington Post, New York Times, og andre. Det er på grunn av dette, at dette studiet som sin utgangspunkt har å presentere til leseren hvordan en avis fra den nordlige delen av verden Bergens Tidende fra Bergen i Norge, informerte sine lesere om forbrytelsene mot menneskligheten og internasjonalt lov, før alt andre om folkemord, om Dem som sto bak ideen om folkemorder, organisatorene og endelig om dens utøvere. Den første ideen var å sammenligne Aftenposten som den mest solgte og mest innflytelsesrike norske avisen og Bergens Tidende som den mest solgte og mest inflytelsesrike avisen av vestlige norge. Deretter var ideen å analizere artikler, overskrifter, fotografier, karikaturer, alt som var skrevet om det som skjedde i Bosnia og Herzegovina fra fra disse avisene og utifra det komme til bestemte konklusjoner. Utifra dette ble rammen av projektet laget etter norske standarder og med full vitenskapelig apparatur, inkludert litteratur som jeg konsulterte før og gjennom hele projektet. Etter at jeg var ferdig med projektet bestemte jeg meg for å bare presentere en resyme av alle utgitte nyheter fra dag til dag, måned til måned, år etter år som var om Bosnia og Herzegovina i den nevnte perioden og gjøre det to-språkelig (norsk og bosnisnk). Det er hovdesakelig nyheter som var tatt fra de største nyhetsoversiktene fra AP Associated Press fra New York USA og Reuterss fra London, England. Men her kan man også finne interresante kommentarer, kronikker og essays fra redaktører, hoved og ansvarlige redaktører, universitets proffesorer, diplomater og utforskere som: Per Nyholm, Stein Viksveen, Anders Magnus, Rune Valderhaug, Magne Raundalen, Tone R. Bringa, Astrid Kolbjørnsen, Tron Bogsnes, Ivar Bern, Anne Karin Hamre, Trond Botnen, Øyvind Hvenekilde, Stephen Weeks, Atle Johan Løvaas, Jan H. Landro, Per Jon Odeen, Erik Thimle, Tor Kristiansen, Bjørn Veseth, Ove 11

12 Rasim_1:knjiga B :54 Page 12 Olderkjær, Ingeborg Eliassen, Niels Victor Chris, Arne Olav Brundtland, Kjartan Rødland, Jens Nauntofte, Jan Stedje, John Lindebotten, Eva Røyrane, Mikkel Hertz, Jørn Lekve, Grete Holdstad, Svein Kvalheim, Olav Kobbeltveit, Ivar Bern, John F. Burns, Per Buvik, Eva Granheim, Jan Stedje, Ola Henmo, Eva Røyrane, Terje Valestand, Vidar Ystad, Ingrid Heilsen, Joe Kirwin, Oddvar Skre, Brit Sørensen, Rolf Gauffin, Ove Oldekjær, Karen Kristine Blågestad, Sven Erik, Grieg Smith, Helge Øgrim, Gunnar Nyquist, Asbjørn Kristifersen, Tor Kristiansen, Arin Lillian Fladberg, Tron Strand, Dagfin Dommersnes, Helge Øgrim, Baard O. Aakvaag, Charlotte F. Hartvigsen, Einar Aarre, Jan Simonsen, Kari Hasle, Arild Nadland, Ragnhild Hov, Eli Strand, Kim Amlod, Bente Milde, Tron Strand, Eva Røyrane, Hilde Sandvik, Klaus Justsen, Kjell Østerbø, Anne Reigstad, Astrid Kølbjørnsen, Erik Waaler, Alf Skjerseth, Tone Sandberg, Harald Henmo, Rune Valderhaug, Dzemal Sokolovic, Morten Hjertholm, Karen Kristine Blågestad, Klaus Justesen, Per Christiansen, Jørgen Ullerp, Harald Henmo og andre. I den fjerde boken kan man se en del av fotografier og karikaturer som var utgitt om det som skjedde i Bosnia og Herzegovina i perioden fra Jeg har gitt leseren en mulighet for at de, fra historisk distanse femten tyve år, kan bedømme og gi sin mening om helheten av det som skjedde men også om hver begivenhet for seg selv, om dens karakter og deretter komme til sine egne konklusjoner. Forfatter 12

13 Rasim_1:knjiga B :54 Page 13 Uvod Studija pod naslovom Norveški mediji i poimanje agresije i genocida u Republici Bosni i Hercegovini Bosna u Bergenskim vremenima ima za cilj obradu sljedećih pitanja: Kako su norveški mediji predstavili agresiju i genocid nad Republikom Bosnom i Hercegovinom - kao građanski rat, vjerski rat između islama i kršćanstva ili kao klasični rat između država? Koje vrste informacija dominiraju u medijskoj slici Bosne i Hercegovine? Jesu li novinarski izvještaji, hronike, analize i druge informacije o Bosni i Hercegovini pojačali međusobne stereotipske i neprijateljske slike? Potvrđuje li ili demantira novinarska pokrivenost događaja u Bosni i Hercegovini teoriju po kojoj se kršćanska Evropa brani od islamske opasnosti upravo u Bosni i Hercegovini, kao i teoriju da je Bosna i Hercegovina mjesto borbe gdje se vrši proba za uspostavu novog svjetskog poretka? Jesu li norveški izvještaji, analize i informacije u medijima bili nezavisni od norveških političkih interesa u Norveškoj i u Bosni i Hercegovini? Istovremeno, jedan od ciljeva ovog projekta je stjecanje znanja o bosanskohercegovačkoj historiji, kulturi, politici i eliminiranje međusobnih stereotipskih slika jednih o drugima, jer povećanje međusobnog razumijevanja može doprinijeti da se takve pojave spriječe u budućnosti. Studija postavlja mnoga pitanja vezana za način na koji su norveški masmediji pokrivali spomenute događaje u Bosni i Hercegovini od do Mas-mediji imaju veliki značaj zbog toga što određuju vrstu i način stjecanja našeg znanja i naš odnos prema svijetu, a moderne države zainteresirane su za mas-medije, prije svega, da bi kontrolirale ideje i znanja. Sve ovo govori o tome da mas-mediji nisu samo najznačajnija civilizacijska aktivnost koja se upražnjava u slobodno vrijeme, nego da imaju veoma važnu ulogu u formiranju društva. Theodor W. Adorno i Max Horckheimer tvrde da su mas-mediji imali glavnu odgovornost za osnivanje i uspostavljanje najviše poznatog totalitarnog sistema u ljudskoj historiji - njemačkog nacizma. U svakom slučaju, mediji igraju jednu od ključnih uloga u stvaranju javnog mnijenja. 13

14 Rasim_1:knjiga B :54 Page 14 Kratak opis teme Padom komunizma u Sovjetskom savezu i Istočnoj Evropi uopće, osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, otpočelo je jedno novo vrijeme. Mnoge zemlje iz takozvanog trećeg svijeta i Istočne Evrope dobile su slobodu i doživjele brze ekonomske, političke i demokratske izmjene. Istovremeno, velike sile - SAD, Engleska, Francuska, Njemačka i Rusija - morale su na dnevni red staviti mnoga pitanja, bez obzira što nisu uvijek željele razumjeti šta se dogodilo i šta se događa. Jedan takav primjer je agresija na međunarodno priznatu i nezavisnu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Na tom primjeru međunarodna zajednica je tražila neutralnost nad moralno gledano jednakopravnim partnerima. Ovo je dovelo do paradoksa: na jednoj strani dopušteno je ono nelegalno (genocid), a na drugoj je negirano ono legalno (odbrana protiv genocida). Na međunarodnom planu agresiju i genocid u Bosni pratio je potpuno pogrešan odnos. S pravom se postavljaju pitanja: Je li Bosna bila primjer na kojem Zapad nije htio razumjeti činjenice o ovoj evropskoj zemlji? Je li Bosna bila proba za uspostavljanje novog političkog i ekonomskog svjetskog poretka, poretka koji ima tendenciju da se gradi na temeljima geografskog razdvajanja ljudi na osnovu različitosti religije i kulture? Analitičari, historičari, sociolozi, žurnalisti i drugi pitaju: Kako je historija omogućila to što se dogodilo u Bosni? Kako se definira taj konflikt, ko su učesnici u tome? Je li rat u Bosni i Hercegovini građanski rat, rat između država ili vjerski rat? Naročito relevantno pitanje u vezi s načinom na koji su norveški mediji pokrivali događaje u Bosni i Hercegovini u periodu od do jeste: Da li je agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu bila predstavljena kao rat između ortodoksa, katolika i muslimana? Norveški socijalantropolog Thomas Hylland Eriksen u knjizi Bak fiende bildet kaže: Prateći norvešku civilizacijsku shemu mas-medija, ortodoksni Srbi su naši dječaci, Hrvati katolici su skoro pa naši dječaci, a bosanski muslimani su naši neprijatelji. I dodaje: Svi oni koji ovako poimaju stvari bez ozbiljnog suprotstavljanja drugih i bez obzira koju stranu podržavaju u situaciji su da potvrde zvanične ratne propagande o nezaobilaznom kulturnom konfliktu. Zadnjih 150 godina Bosna i Hercegovina bila je u centru svjetske pažnje, naročito u četiri slučaja: 1) ulaskom austrougarskih trupa 14

15 Rasim_1:knjiga B :54 Page 15 u Bosnu i Hercegovinu, 2) prilikom atentata na austrougarskog prestolonasljednika, 3) prilikom formiranja Titove Jugoslavije u Jajcu i 4) od do kada se raspadala Jugoslavija u krvavim ratovima neviđenim nakon Drugog svjetskog rata, a sve to je ostavilo najteže posljedice u Bosni i Hercegovini. Svein Mønnesland u knjizi Før Yugoslavia og etter kaže da rijetko na kojim drugim mjestima ljudi u toku svog života dožive takve političke turbulencije i promjene kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini. Bosanski penzioner doživio je Kraljevinu Srba, Hrvata, Slovenaca, Kraljevinu Jugoslaviju, fašističku okupaciju, komunistički sistem u različitim fazama, zatim političku krizu devedesetih i konačno rat. U Bosni i Hercegovini historijski prevrati bili su veći i češći nego na bilo kojem drugom mjestu u Evropi. Zbog toga svijest o historiji ovdje znači puno. U većem dijelu svoje historije, naročito između i 1995, Bosna i Hercegovina je bila u sklopu Osmanske i Austro-Ugarske carevine. Za to vrijeme i druge velike sile imale su svoje vitalne interese u Bosni, naročito Rusija, i to zbog mogućeg izlaza na Jadransko, odnosno Sredozemno more. I druge velike evropske sile, prije svih Njemačka, Engleska, Francuska i Italija, uvijek su bile uključene u igru oko Bosne i Hercegovine. Igre velikih sila oko Bosne i Hercegovine kao i zamršena diplomatija učinili su da je Bosna i Hercegovina, protiv volje svojih građana, često bila uvučena u događaje od sudbonosnog značaja ne samo za Bosnu i Hercegovinu nego za cijelu Evropu. U aprilu 1992, odmah nakon međunarodnog priznanja kao nezavisne i suverene države, Republika Bosna i Hercegovina bila je izložena agresiji Savezne republike Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore. Napad na suverenu državu Bosnu i Hercegovinu bio je realizacija mnogih planova pripremanih godinama. Za kratko vrijeme bilo je okupirano oko 70% teritorije Republike Bosne i Hercegovine. Mnogi civili su ubijeni, deportovani u koncentracione logore, gdje su mučeni, silovani, ubijani. Većina gradova bila je u opsadi i pretvorena u jednu vrstu koncentracionih logora. Vršeno je humano preseljenje naroda i humana zamjena teritorija. Genocid kao zločin najvišeg ranga ideološki je opravdavan, uvijen u frazu da ljudi različitih religija i kultura ne mogu živjeti zajedno. U svojoj hiljadugodišnjoj historiji Bosna nikada nije bila podijeljena, u svakom slučaju ne na duže vrijeme. Rezultat agresije je 15

16 Rasim_1:knjiga B :54 Page 16 podijeljena Bosna i Hercegovina. Srbi, koji su sačinjavali 31% stanovništva Republike Bosne i Hercegovine, po odredbama Dejtonskog mirovnog ugovora, dobili su kontrolu nad 49% teritorije. Bošnjaci, koji su se izjašnjavali kao Muslimani i koji su sačinjavali 44% stanovništva, zgurani su u centralni i zapadni dio Bosne koji je međusobno odvojen i predstavlja 24% ukupne teritorije Bosne i Hercegovine. Hrvati, koji su godine sačinjavali 17% stanovništva, nakon Dejtona su dobili 27% teritorije Bosne i Hercegovine. Šta ovakva podjela multietničke zemlje znači? Mir ili novi sukob? Norveški filozof Arne Johan Vetlesen u članku Ondskap i Bosnia piše: To što se dogodilo u Bosni od do godine nije bio rat. Bio je to genocid. Planirani etničko-religiozni genocid. Rat se u međunarodnom pravu definira kao sukob praćen nasiljem koji se vodi između dviju ili više suverenih država, koji se prvenstveno vodi između pripadnika njihovih oružanih snaga. Genocid koji se dogodio u Bosni ima jedan potpuno drugačiji karakter nego rat ovako kako je definiran. I drugo, što je veoma važno, ne može se govoriti o krivici jednako raspoređenoj između partnera. Pogrešno je govoriti o partnerima, jer ovakav pristup prikriva činjenicu da je genocid u Bosni imao glavnog agresora (ekstremne etnoreligiozne srpske nacionaliste) i glavnu žrtvu (bosanske muslimane). Imaju li Bosna i Bošnjaci šansu za novi početak ili je ovo konačni kraj civilizacije? Amerikanac Samuel P. Huntington je, predstavljajući teoriju o budućem civilizacijskom konfliktu u knjizi The Clash of civilizations, objavljenoj godine, identificirao sve ljude u cijelom svijetu ne po nacionalnoj nego po civilizacijskoj osnovi. Konflikt u Bosni, kao najduži rat u Evropi, Huntington spominje kao primjer koji potvrđuje njegovu teoriju o sukobu civilizacija. Rat u Bosni bio je rat civilizacija. Tri glavna aktera bili su predstavnici triju različitih civilizacija i triju različitih religija. Muslimanske zemlje stajale su iza bosanskih muslimana koji su stajali nasuprot Srbima i Hrvatima. Huntington misli da se veliki konflikti u budućnosti neće događati između različitih ideologija nego između civilizacija, i to one kršćanske, muslimanske i konfučijanske. Norvežanin Thomas Hylland Eriksen u knjizi Det nye fiende bildet piše da današnja kulturna kolizija između muslimanskog svijeta i 16

17 Rasim_1:knjiga B :54 Page 17 Evrope (ili Zapada) ima jednu drugačiju formu od one srednjovjekovne. Gledano s dominirajuće perspektive, u Evropi se ova kolizija ne doživljava kao religiozni konflikt nego kao konflikt između liberalnog individualizma i politizirane religije. Teorija Baveći se analizom medija, američki istraživači Noam Chomsky i Edward S. Herman razvili su model propagande. Pitajući se zašto neki događaj može biti vijest a drugi ne, glavno težište stavljaju na odgovarajuću strukturu koja se nalazi po strani, a određuje prioritet u masovnim medijima. Ovi priznati naučni autoriteti smatraju da vijesti prolaze kroz čitav niz različitih filtera koji na kraju određuju šta će biti emitirano kao vijest. Prvi filter je vlasnik i njegova, prije svega, finansijska orijentacija. U ovim slučajevima reklame su te koje dominiraju i određuju izvore finansiranja. Onda dolazi zavisnost medija od izvora informacija i povjerenja koje određeni mediji imaju u institucijama, kao što su vlada, upravljačke i privredne strukture itd. Ove vrste filtera ne funkcioniraju kao neka vrsta konspiracije koju je neko planirao kao odgovarajuću strukturu. Filteri su naročito važni za one vijesti koje trebaju biti velike i kao takvi, ipak, funkcioniraju kao jedna vrsta cenzure. Chomsky i Herman postavili su okvir za ono što se zove biti profesionalac i dobar novinar. Kao završni rezultat postoji prozapadno, naročito proameričko, vanjskopolitičko novinarstvo, gdje se vijesti, nepoželjne sa zapadnog stanovišta, potiskuju, a željene vijesti, po volji spomenutih struktura, postaju prioritet. Norveški žurnalist i sociolog Sigurd Allern predstavio je spomenuti model u praksi. Bazu podataka, odnosno istraživačku građu, Allern je uzeo iz novina Aftenposten, Arbeidebladet i državne TVNRK. Analiza istraživačke građe dokazala je precizno i tačno opis monopola i lančane povezanosti u norveškom medijskom svijetu na relaciji vlada, upravljačke i privredne strukture. U Allernovom poimanju sljedeći važan filter za odabir informacija su naručioci reklama i drugih velikih oglasa u novinama. Allern dokazuje da, izuzimajući jedan dio novina u gradovima srednje veličine, novine koje dominiraju imaju veću zaradu od oglasa, nego što je njihova zarada od tiraža, odnosno od broja prodatih primjeraka. 17

18 Rasim_1:knjiga B :54 Page 18 Toren Retbool, danski istraživač medija, nastavlja tamo gdje su Chomsky i Herman stali i predstavlja model koji on zove tri principa. Retboolova polazna tačka je da medijska pokrivenost događaja na međunarodnom planu mora biti selektivna. On postavlja pitanje zašto se određuje prioritet i koji je pravac djelovanja prioriteta. Prvi princip je da su mediji firma koja živi od prodaje vijesti i informacija. Zbog toga mediji daju prioritet senzacijama, zapaljivim govorima i nesvakidašnjim događajima, ali ne svim. Drugi princip je da mediji stvaraju i proizvode neprijateljske slike, pronalaze vanjske opasnosti i prijetnje kako bi se osiguralo unutrašnje jedinstvo. To znači da se zapadne zemlje stalno prikazuju kao najbolje, demokratske, mirne, humane, ugodne za življenje, a neprijatelji - koji se mijenjaju s vremena na vrijeme - sadrže sve što je zlo, diktatorsko, nehumano i sve što podsjeća na rat. Treće, mediji funkcioniraju kao neka vrsta alarma za zapadne elite. Cenzura u zapadnom svijetu nije nešto posebno interesantna za medije sve dok lokalni moćnici imaju situaciju pod kontrolom. Do cenzure dolazi kada moćnici počinju gubiti utjecaj i tada zapadne elite objašnjavaju da se nešto mora uraditi - ili da se slomi opozicija, što bi bio put jastrebova, ili da se s njima pregovara, što bi bio kao neki put golubova. Niko od ovih dviju grupa ne postavlja pitanje odakle pravo Zapadu da se miješa u unutrašnje stvari drugih zemalja. Četvrtu pretpostavku nalazimo kod norveškog istraživača medija Jana Johnsena koji je analizirao medijsku pokrivenost rata u Zaljevu godine. On razumijeva i opisuje moć koja stoji iza medija kao glavicu crvenog luka. Tako je vanjska ljuska globalni vlasnik nad protokom informacija. Sljedeća ljuska su veliki zapadni biroi za prikupljanje i odašiljanje vijesti i međunarodne televizijske kompanije. Nakon toga dolazi ljuska velikih medijskih kuća i koncerna. Skoro najdublja unutrašnja ljuska su medijske kuće, novine, radio i televizijske stanice. Konačno, najdublja ljuska je ona u kojoj se nalaze kriteriji za odabir informacija i koji su postali sastavni dio kulture u vlastitoj i u drugim medijskim kućama. Ove četiri u najkraćem obimu predstavljene pretpostavke imaju puno toga zajedničkog. Kao prvo, sve one utječu na sadržaj informacija i onoga što je vanjskopolitička vijest i to kroz povezane stadije koji formiraju cjelokupnu totalnu strukturu. Drugo, posvećuju malo pažnje istim dijelovima. Treće, podvlače da je pravac utjecaja u vanjskoj politici 18

19 Rasim_1:knjiga B :54 Page 19 izrazito zapadno orijentiran s prioritetom informacija koje odgovaraju zapadnim ekonomskim i političkim interesima i perspektivama. U knjizi Makt og media Thomas Mathiesen piše: Predstavnici medija vide ono što je njihova obaveza - informirati javnost o onome što se događa u društvu. Ciljna grupa, odnosno publika koja se informira, s druge strane varira. Lokalne novine, oglasi, radio i televizija djelomično se razlikuju u svemu ovome. U svim prilikama mediji, novinari, urednici sebe doživljavaju kao nekoga ko ima obavezu informirati publiku o stvarnosti.... Ono što se lahko može doživjeti i razumjeti kao dvodijelni međunarodni svijet, kao dobra i zla strana, to postaje vijest; ono što je malo komplikovanije i višestrano često nije vijest. Događaji na međunarodnom planu koji u sebi imaju dramatike često su vijesti.... Ono što se lahko može predstaviti kao rezultat konkretnih akcija aktera je vijest; ono što zahtijeva dodatna objašnjenja jednostavno nije vijest. Nakon ovoga postavlja se centralno pitanje: Ko su izvori informacija? Ko je tipični izvor informacija za medije? Mathiesen piše da: Stvarnost nije neutralna, ali zavisi od polazne tačke i perspektive. Polazna tačka i perspektiva izvora informacija od velikog su značaja. Grubo rečeno: Jesu li izvori informacija elite ili obični ljudi, jesu li to oni jaki ili oni slabi koji se predstavljaju kao izvori? Allern piše da to ne znači da mediji i žurnalisti biraju izvore. Uloge mogu biti izmijenjene, tako da izvori biraju medije; oni rade profesionalno i usmjereni su na cilj da postave premise za proizvodnju vijesti. U oblasti sociologije medija najviše se raspravljalo o tome kako mediji djeluju na ponašanje ljudi i kako ih ljudi razumiju. To je i pojmovno i metodički teško. Ponašanje se doživljava kao predispozicija ili reakcija na određenu osjećajnu komponentu i komponentu djelovanja. Ponašanje se ne može direktno opservirati, ali se mora odvojiti od usmenog i pismenog iskaza ili tvrdnje o ponašanju. I konačno, nije jednostavno odlučiti kako se može mjeriti utjecaj medija na događaje. Mathiesen usmjerava na Josepha Klappera, koji u knjizi The Effects of Mass Communication piše: Mas-mediji funkcioniraju tako da, prije svega, potvrđuju ponašanje koje već postoji kod stanovništva. Razlog da mas-mediji funkcioniraju ovako je taj što mediji ne funkcioniraju izolirano od ukupnih odnosa u društvu. To ne znači da se promjena 19

20 Rasim_1:knjiga B :54 Page 20 stavova nikada ne događa ili da nikada ne može biti sveobuhvatna. Masmediji mogu kreirati ponašanje kada stanovništvo nema određeno mišljenje ili ponašanje, dakle kada je polje prazno i bez mišljenja. Znači li to da mas-mediji, prije svega, potvrđuju egzistirajuće stavove ili to znači da mas-mediji u velikoj mjeri mijenjaju stavove? Da li mediji potvrđuju ili omogućuju stvaranje novih stavova? U velikoj mjeri moderni mas-mediji formiraju naše slike o političkim događajima, naročito u ratu. Novinarski motiv za pisanjem u velikoj mjeri utječe na formiranje stavova u oblasti u kojoj djeluju. Žurnalistika se može posmatrati kao prenos vijesti, kao produkcija ideologije, kao kritika društvene stvarnosti, kao informiranje naroda te kao, ne tako nevažno, jedna karijera. Motivima za izbor teksta za objavljivanje mogu upravljati mnogi prividno suprotstavljeni odnosi. Pogonska snaga može biti želja da se dobije što je moguće više zanimljiv materijal za čitaoce, ali također to može biti potreba za vlastitim reklamiranjem za neku buduću karijeru. Nije mali broj novinara koji su završili kao direktori u odjelima za informiranje raznih kompanija i čovjek se ne može načuditi kako pojedinci preko noći mijenjaju identitet i ideologiju profesije. Značajno je napomenuti da sadržaj u novinama može održavati sasvim druge odnose koji proizlaze iz odnosa snaga u redakcijama. Obični akteri u redakciji i sami su pod utjecajem ekonomskih odnosa i ideoloških utjecaja u širem okruženju. Jedan od vodećih norveških istraživača mas-medija Rune Ottesen u knjizi Forskningsformidling og journalistikk citira Pamelu Shoemaker koja je pokušala identificirati neke odnose koji utječu na sadržaj informacija u medijima: 1. sadržaj koji odražava socijalnu stvarnost; 2. sadržaj koji predstavlja uobičajene medijske rutine; 3. sadržaj koji je rezultat stavova novinara; 4. sadržaj koji je rezultat socijalnih i institucionalnih utjecaja na medije; 5. sadržaj koji je u funkciji vladajućih ideoloških stajališta. U knjizi Reporting war and peace in Europe story, history and newsplay in the media s Bosnia narrative norveški analitičar medija Oddgeir Tveiten stavio je težište na tvrdnju da se mediji mogu gledati kao kanal za elite gdje one informiraju, utječu ili manipuliraju običnim ljudima. Mas-mediji su, s njegove tačke gledišta, arena gdje se elite bore za povjerenje i naklonost širokih narodnih masa i gdje zadržavaju monopol 20

21 Rasim_1:knjiga B :54 Page 21 na definiciju stvarnosti. Vanjskopolitičke vijesti iz Bosne predstavljaju jedan tipičan ugao prezentiranja partnera u sukobu. Bosanski konflikt je collapsing coloseum, kaže Tveiten. U knjizi Makt og medier Thomas Mathiesen piše: Kada se nešto događa u društvu, onda o tome pišu novinari u medijima. Kada je rat u Libanu, Afganistanu ili Južnoj Americi, to se reflektira u medijima. Stvarnost je postala kompliciran pojam. Sve vrijeme nastoji se uskladiti socijalna stvarnost koja se nalazi tamo izvan i stvarnost koju zamišljamo u našim glavama. Činjenica da se svaka individua odnosi prema medijima kao određenoj socijalnoj povezanosti znači da mediji imaju malo kontrole nad tim kako svaka individua prihvata i prerađuje informacije. Unutar liberalne doktrine o medijima u Norveškoj uobičajeno je da se medijima daju osobine kao noseći stup demokratije, promicatelji ustavom zagarantiranih prava, slobode govora i izražavanja itd. Međutim, kritičari medija ukazuju da je dalek put od proklamacija do stvarnosti. Thomas Mathiesen, vodeći analitičar sociologije medija, tvrdi da je velika razlika između ideala masovnih medija i stvarnosti. On smatra da su mediji više produžena ruka vlasti nego što su njeni kritičari i kontrolori. Medijska moć je, između ostalog, proizvodnja čistih mitova na osnovu ograničenog broja pogrešnih informacija. Cilj studije Cilj ove studije je objasniti kako norveški mas-mediji prikazuju agresiju i genocid u Bosni i Hercegovini od do Na osnovu inspiracije koju sam dobio od spomenutih priznatih teoretičara i analitičara mas-medija, cilj je u ovoj studiji pokušati dati odgovore na sljedeća pitanja: 1. Kako norveški mediji prikazuju agresiju i genocid u Bosni i Hercegovini od do 1995? Kao građanski (vjerski) rat u historijski sukobima izloženoj zoni islama i kršćanstva, ili kao rat između nezavisnih i suverenih država? 2. Šta dominira u medijskoj pokrivenosti događaja u Bosni od do i zašto? Je li takva prezentacija situacije u Bosni i Hercegovini produbila ili ublažila stereotipske i neprijateljske međusobne predstave? 21

22 Rasim_1:knjiga B :54 Page Da li norveško novinarsko pokrivanje agresije na Bosnu i Hercegovinu potvrđuje ili demantira teoriju o tome da se kršćanska Evropa brani od islamske opasnosti u Bosni i Hercegovini i da li je Bosna bila i ostala mjesto borbe za novi svjetski poredak? 4. Je li norveško novinarsko pokrivanje agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu bilo nezavisno od norveških političkih interesa u Norveškoj i Bosni i Hercegovini i koje ideološko značenje je imalo novinarsko pokrivanje spomenutih događaja? Istraživačke metode Bilo bi veoma interesantno analizirati vijesti i televizijske priloge o Bosni i Hercegovini u periodu Međutim, Norveška je poznata po tome što spada u red zemalja gdje se novine puno čitaju. U ovoj studiji koncentracija je na sve vrste novinskih napisa o Bosni i Hercegovini u periodu To je iz praktičnog razloga, a to je da posjedujem sve novinske napise iz naznačenog perioda iz jedne od najtiražnijih i najutjecajnijih norveških novina - Bergens Tidende - koje izlaze u Bergenu. Sa svojom političkom platformom ove novine spadaju u mainstream i kao takve su veoma interesantne. S obzirom na to da sam živio u Bergenu i da sam objavljivao članke u Bergens Tidende, logično je da sam se i najviše fokusirao na ove novine. Izvršena je sistematska analiza o pokrivanju situacije u Bosni i Hercegovini u navedenom periodu, a korištena je metoda analize sadržaja. U knjizi Står det noe nytt Terje Hillesund piše: Analiza sadržaja može dati perfektnu sliku o tome šta novine pišu. Analiza sadržaja je često usko povezana s tim da daje ispravnu sliku o tome šta novine tematski pišu i o čemu pišu. Mogu se analizirati novinski tekstovi na više nivoa. Mogu se analizirati novine kao cjelina, svaki posebni članak, dio članka ili samo fotografije u sklopu članka ili fotografije kao zaseban dio. Model za jednu kvalitativnu analizu novina može izgledati ovako: plan (slova, morfologija, sintaksa, značenje, pragmatika); forma (super struktura, makrostruktura, retorička struktura, stil, norme); nivo (članak, dio članka, period). 22

23 Rasim_1:knjiga B :54 Page 23 Eventualna povezanost s drugim projektima Ova studija je sastavni dio projekta Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu pod nazivom Strani mediji i poimanje agresije i genocida u Republici Bosni i Hercegovini. 23

24 Rasim_1:knjiga B :54 Page 24

25 Rasim_1:knjiga B :54 Page 25 Introduksjon Min studien vil belise følgende spørsmål: Hvordan fremstiller norske medier agresjon over Bosia og Hercegovina fra 1992 til 1995? Som borgerkrig (etnisk krig) i et historisk kollisjonsområde mellom islam og kristendom, eller som krig mellom stater? Hva dominerer i medias dekning og hvorfor? Har presentasjonen oppfylt og underbygget stereotype forestillinger og fiendebilder? Bekrefter eller avkrefter den norske journalistiske dekningen av konflikten i Bosnia og Hercegovina en teori om at kristendommens Europa forsvarer seg mot den islamske fare i Bosnia og Hercegovina, og at aggresjon mot Bosnia var skueplass om kampen for en verdensorden? Var den norske massemediadekning av folkemord avhengig eller uavhengig av norske politiske interesser både i Norge og Bosnia? Studien vil søke å analysere den ideologiske betydningen denne dekningen har hatt. Det er samtidig mål å forsøke å produsere kunnskap om bosnisk historie, kultur, religion, politikk og eliminere stereotyper og bilder om hvem er våre fiender og hvorfor. En økt forståelse av disse problemene kan bidra til til å forebygge en uheldig politisk og sosial utvikling og slik forhindre folkemord i fremtiden i Bosnia og Hercegovina. Massemediene har stor betydning for hvordan vi får kunnskaper og holdninger om verden omkring oss og staten har alltid vært opptatt av massemediene for å kontrolere ideer og kunnskaper. Det betyr at massemediene ikke bare er sivilisasjons viktige fritids aktivitet. De har en viktig rolle i utformingen av samfunnet. Theodor W. Adorno og Max Horckheimer hevder at massemedier har hoved ansvar for etableringen av den mest kjente totalitærisme i menneskelig historie, nazismen. Mediene er så fall selv delaktige i å skape den offentlige mening som den enkelte journalist så senere underordner seg. Herbert Marcuse, en av den kritiske marxismens viktigste representater i 1970 årene, poengerte at mediene virket ved å forsterke tendenser gitt av andre sosiale og kulturelle betingelser. Kommunsmens sammenbrud i Sovjetunionen og Øst Europa sent på 80 tallet innledet en ny tid. Mange land fra den tredje verden og Øst Europa fikk frihet og opplevde rask økonomisk, politisk og demokratisk endringer. Samtidig har de stormaktene USA, England, Frankrike, 25

26 Rasim_1:knjiga B :54 Page 26 Tyskland og Russland måttet reise mange spørsmål po nytt, men de har ikke alltid ønsket å forstå hva som egentlig har skjedd. Et godt eksampel på det er Bosnia og Hercegovina.Det internasjionale smfunnet søkte nøytralitet overfor de moralsk sett likestilte partene. Dette førte til et paradoks: på den ene side har man tillatt det illegale (folkemord); på den annen side har man nektet det legale (selvforsvar overfor folkemord). Var folkemord i Bosna ledsaget av en tragisk forfeilet, tilnærming og reaksjonsmåte utenfor Bosnia, overfor Bosnia? Var Bosnia og folkemord i Bosnia et eksampel på at Vesten ikke vil forstå fakta om dette europiske landet? Var Bosnia en prøve på et nytt politisk og økonomisk verdens system? Det systemet har tendens til å bygge historisk erfaring som har geografisk separasjon av mennesker med forskjellige religioner og kulturer. Bakgrunn Når det gjelder norske mediers dekning av folkemord i Bosnia og Hercegovina, er følgende spørsmål relevant: blir folkemord i Bosnia generelt presentert i norsk press som en krig mellom ortodokse, katoliker og muslimer? Ifolge den norske massemediers sivilisasjonsskjema skulle de ortodokse serberne være våre gutter, de katolske kroatene skulle nesten være våre gutter og de bosniske muslimer skulle være våre fiender. Alle som fremstiller det slik uten motforestillinger, uansett hvilken side de måtte støtte, er imidlertid med på å bekrefte krigsherrenes offisielle propaganda om uoverstigelige kulturkonflikter, sier Thomas Hylland Eriksen. Det ville nemlig være en overforenkling å se agresjon mot Bosnia utelukkende som en konflikt mellom ulike religioner eller kulturer. Den kan også ses på et mer grunnleggende nivå, som en konflikt mellom to tenkemåter: mellom dem som mener at religion eller etnicitet bør være en viktig grensemarkør med politiske implikasjonen, og dem som ikke aksepterer at religion skal danne grunnlaget for lojalitet og politisk identitet. Analytikere, historikere, sosiologer, og journalister stiller spørsmål: Hvordan skaper historien det som har skjedd i Bosnia? Hvordan defineres 26

27 Rasim_1:knjiga B :54 Page 27 den som har skjedd, hvem er skuespilleren? Var agresjon over Bosnia og Hercegovina en borgerkrig, krig mellom stater, eller religionskrig? Min studie stiller flere spørsmål og søker svar når det gjelder norsk mediedekning av perioden i Bosnia og Hercegovina fra 1992 til Bosna og Hercegovina ligger i det sydøstlige hjørnet av Europa, på Balkan halvøya. Bosnia og Hercegovina grenser til Kroatia, Serbia og Montenegro. Landet blir gjerne kalt Bosnia, fordi den delen utgjør størsteparten av landet. Bosnia og Hercegovina har en historie som går tilbake til middelalderen. Det har alltid vært Bosnias skjebne å ligge i skjæringspunktet mellom Øst og Vest. I løpet av de siste 120 år har Bosnia og Hercegovina vært i sentrum for verdensbegivenheter ved fire anledninger: 1875/78, med bondeoppstander som etter den russisk tyrkiske krig og Berlinkongressen førte til Østerrike Ungarns okkupasjon; 1908/9, Østerrike Ungarns anneksjon som førte til en internasjonal krise; 1914 da skuddet i Sarajevo ble innledning til den første verdenskrig; og 1992 til 1995 da tidligere Jugoslavias oppløsning førte til den blodigste krig som Europa har sett etter dn annen verdenskrig. Få andre steder i Europa har menneskene i løpet av et liv gjennomlevd så omfattende politiske omveltninger som Bosnia og Hercegovina. En bosnisk pensjonist kan ha opplevd kongelig diktatur i mellomkrigstiden, nazistisk/fascistisk okkupasjon og borgerikrig, et stalinistisk regime etter titoismens reformkommunisme og et postkommunistisk samfunn med økonomisk og politisk krise og krig, sier Svein Mønnesland. I Bosnia og Hercegovina har de historiske omveltingene vært større en de fleste andre steder i Europa. Derfor betyr også den historiske bevissthet mye. Gjennom hele historien, særlig i perioden mellom 1463 og 1995, lå Bosnia og Hercegovina i skjæringspunkter mellom to store imperier, det habsburgske og dt osmanske, og andre stormakter hadde vitale interesser i Bosnia, særlig Russland, p.g.a adkomsten fra Svartehavet til Middelhavet. Også de andre europiske stormaktene, først og fremst Tyskland, England, Frankrike og Italia ble blandet inn i spillet om Bosnia. I tillegg vokste det frem en sterk og aggressiv nasjonalisme i Serbia og Montenegro, og senere i Kroatia mot Bosnia og Hercegovina. Stormaktspillet om 27

28 Rasim_1:knjiga B :54 Page 28 Bosnia og Hercegovina og et innfløkt diplomatisk spill gjorde at Bosnia og Hercegovina, mot befolknings vilje, ble trukket inn i en utvikling som ble skjebnesvanger ikke bare for Bosnia selv, men for hele Europa, sier Thorleif Dahl. Umiddelbart etter den internasjonale anerkjennelsen av Bosnia og Hercegovina som egen stat i april 1992, gikk de serbiske nasjonalistene til angrep. Angrepet var planlagt i lang tid, gjennom år. I løpet av kort tid tok srberne kontroll over 70% av teritoriet. Mange sivile ble ført til konsentrasjonsleire hvor alle ble torturert og mange drept. Det var stadig bombing, beleiring av flere byer, konsentrasjonsleiere hvor alle ble torturert og mange drept. Det var stadig bombing, beleiring av flere byer, konsentrasjonleire, massegraver, folkemord. Tankegangen bak den så kalte etniske rensingen, les folkemord, var at mennesker med forskjellig religion og kultur ikke kan leve sammen. Var det som skjedde i Bosnia og Hercegovina i perioden fra 1992 til 1995 begynnelsen på en stor europisk katastrofe elller begynnelse på en ny orden med demokrati, menneskerettighet og menneske frihet? I løpet av sin tusenårige historie har Bosnia aldri vært delt, iallfal ikke over lengre tid. Men resultatet av agresjonen ser ut til å bli en oppdeling av Bosnia og Hercegovina. Serberne i Bosnia, som utgjorde 31% av befolkningen, skulle etter Dayton avtalen få halvparten av territoriet. Bosnijaker som utgjorde 44% av befolkningen, er nå i to område som utgjør 24% av landet. Kroatene utgjorde 17% av befelkningen og fikk 27% av landet. Betyr det fred eller ny konflikt? Amerikaneren Norman Cigar, professor i nasjonale sikkerhetsstudier, skriver i sin bok Genocide in Bosnia: The flawed basic premise for political action by the international mediators was that this was at bottom a civil war. The war supposedly reflected long ingrained hatreds, and all parties shared in the guilt and all had the basic goals. Therefore, all sides had a equal right to have their interests assured......to a certain extent, the assessment that this was a civil war often used in the West as a rationale for not acting militarily on behalf of the Muslims, since intervetion could have been construed as taking sides This insistence on neutrality imlicitly equated the goals and methods of the Muslims and the Serbs and was to be reiterated time and again......the arms embargo, athoug initially intended to reduce the level of violence, implicitly placed 28

29 Rasim_1:knjiga B :54 Page 29 the victim and perpetrator on equal moral plane and unquestionably favored the well armed Serbian aggressor. In moral and practical terms, to have treated the two parties equally made little sense. Arne Johan Vetlesen i artikkelen Ondskap i Bosnia skriver: Det som skjedde i Bosnia fra 1992 til 1995 var ikke krig; det var folkemord. Planmessig etnisk religiøst folkemord. Krih defineres i internasjonalt rett som a conflict betveen armed advarsaries. Folkemordet som fant sted i Bosnia har en helt annen karakter enn krig i denne forstand. For det andre er det dypt villedende å implisere at skyld, roughly, er jevnt fordelt mellom partene. Det er til og med misvisende å tale om parter. Begge telemåtene tildekker dt faktum at folkemordet som fant sted hadde en hovedagressor (ekstreme etno religiøse serbiske nasjonalister; serberister og et hovedoffer sivile bosniske muslimer). Samuel P. Huntington har presentert en teori om fremtidens sivilisasjonkonflikter. Han står ikke alena. Artikkelen som heter The Clash of Civilizations ble trykt i tidsskriften Foreign Affairs sommeren Ifølge Huntington identifiserer mennesker over hele verden seg i økende grad med sivilisasjoner og ikke med nasjoner. Konflikten i Bosnia er den mest langvarige krigen i Europa, Huntington nevner den som ledd i bevisførrelsen for sin model som The clash of civilizations. The war in Bosnia was a war of civilizations.the thre primary participants came from different civilizations and adhered to different religions. With one partial exception, the participation of secondary and tertiary actors exactly followed the civilizational model. Muslims states and organizations universally rallied behind the Bosnian Muslims and opposed the Croats and Serbs. Huntington mener at fremtidens storkonflikter vil utspille seg ikke mellom ideologier, men mellom sivilisasjoner som den kristne, den muslimske og den konfusianske. Thomas Hylland Eriksen skriver i sin bok: Det nye fiende bildet, at dagans kulturkollisjon mellom den muslimske verden og Europa (eller Vesten) har noe annen form enn moddelalderen. Sett fra de dominerende perspektiv i Europa fortoner den seg ikke først og fremst som en religionskonflikt, men som en konflikt mellom liberal individualsme og politisert religion. 29

30 Rasim_1:knjiga B :54 Page 30 Teori De amerikanske forskerne Noam chomsky og Edward S. Herman har utviklet det de kaller en propagandamodell for å analysere massemediene. De reiser spørsmålet om hvordan noen hendelser blir nyheter og andre ikke, legger hovedvekt på de bakenforliggende strukturtrekk som påvirker massemedienes prioriteringer. De tenker seg at nyhetstrømmen går gjennom en rekke filtre, som til sammen og til slutt bestemmer hva som blir lansert som nyheter. Det første filtret er eierkonsentrasjonen og profittorienteringen i de store massemediene. Dernest følger reklamen som dominernde og bestemmende inntektskilde. Så kommer medienes avhengighet av informasjon og tillit i dominerende institusjoner som regjering, embestverk og næringsliv. Disse filtrene fungerer ikke som en konspirasjon som er planlagt av noen, men som sagt strukturtrekk. Etter Chomsky og Hermans oppfatning setter de rammene for hva som anses å være profesjonell og god journalistikk. Sluttresultatet blir en provestlig, særlig pro-amerikansk utenriksjournalistikk, der nyheter som er uønsket fra vestlig synspukt, tones ned mens ønskelige nyheter prioriteres. Særlig er filtrene viktige for hva som blir og ikke blir store nyheter. Filtrene fungerer ikke uten avvik, men skaper tendens, og virker dermed som en stille sensur. I Norge har journalisten og sosiologen Sigurd Allern presentert en liknende modell. Data grunnlaget henter Allern særlig fra Aftenposten, Arbeidebladet og Dagsrevyen i NRK Fjernsynet. Det gir en inngående beskrivelse av monopol og kjededannelsen i norsk mediverden. Det neste filtret i Allerns fremstilling er annonsørenes makt. Allern viser at med unntak av en del aviser i mellomstore byer, får de dominerende avisene en langt større andel av annonseinntektene enn deres andel av opplaget skulle tilsi, samtidig som annonsørens valg påvirkes av avisenes redaksjonelle linje og leserkretsens sosial profil. Hva når det gjelder kildene? Kildene er klassepreget, i massemediene skjer hva Allern kaller en symbolisk tilintetgjørelse av arbeiderklassen. En tredje fremstilling finner vi hos danske medieforskeren Toren Retbøll. Retbøll bygger bl.a. på Chomsky og Herman, og presenterer en modell som han kaller: De tre prinsipper. Utgangspunktet er at medienes dekning av verdens gang nødvendigvis må være selektiv. Spørsmålet er hvorfor prioriteringen skjer, og prioriteringes 30